Bili smo na misi.
Na lijevom oltaru.
Ulazi još jedna mama sa curicom ko moja mala.
"Evo, tu se možeš igrati s curicom,
hoćemo joj dati keksiće?"
kaže ona.
Pogleda me,
ja kimnem s osmjehom.
Ubrzo je moja mala grabila keksiće iz njihove kutijice.
Punom šakom.
Curke su se zabavljale.
Njezina je htjela počupati cvjetiće hortenzije,
pa je mama digla cijelu teglicu na oltar.
Ja sam izvadila autić iz torbice i dala njenoj maloj.
U nekom trenutku njena mala je otišla van,
pa je i mama za njom,
ruksak,
keksiće,
bočicu,
sve je ostavila unutra,
vratile su se tek pred kraj mise.
Žena je bila prelijepa,
s tetovažom zmaja na leđima.
Već od prvog trena pomislila sam,
s ovom ženom mogla bih biti najbolja prijateljica.
Prije kraja mise opet su izašle.
Ja sam vratila hortenziju na mjesto,
pokupila drvene šapiče
što je njena mala ostavila.
Bile smo dvije žene,
koje većinu mise nisu čule,
pojeći i hraneći djecu,
trčkarajući za njima,
i spašvajući crkveni inventar.
Dvije žene u nijemoj suradnji,
sporazum kojem ne trebaju riječi,
jer,
... jer mame znaju zašto.
Post je objavljen 22.06.2025. u 11:47 sati.