Knjiga za plažu
26.03.2010., petak
Priče o prolaznosti
 Ivan Pauletta - Corrado: »Štorije iz Istre«, zbirka priča, Durieux, Zagreb, 2009. U jednom svom davnom eseju Mate Balota je, pod naslovom Istra se mijenja, istresao ne baš ugodne dojmove o mijenama što ih njegov zavičaj doživljava, desetljećima se odmaknuvši od vizura i prilika kakve je autor zapamtio iz svog djetinjstva. Žalovanje što je tomu tako, ali i mirenje s neminovnošću tih promjena, uz intimno vjerovanje da neke iskonske vrijednosti istarski čovjek ipak zadržava u srcu, u osobnom i kolektivnom pamćenju, i tako ih barem kroz priče usađuje mlađima, tako bi se otprilike mogla doživjeti tadašnja Balotima razmišljanja o nestajanju Istre kakva je bila s početka 20. stoljeća. Sličnog ugođaja, ali vremenski transponirane u pedesetak godina bližu povijest od one o kojoj govori Balota, i ove su priče Ivana Paulette. Teška djetinjstva, ratovi, gubitak najbližih, mukotrpni rad za egzistenciju, ali istodobna radost života, užitak druženja i zadovoljstvo u ispunjavanju životnog smisla radom, uz tek povremeno nalaženje trenutka za avanturu ili ljubav, takva su ozračja životnih sudbina likova u Štorijama iz Istre. Vrijednost ovim pričama ne daje toliko literarno umijeće autorovo, štoviše tu ima još puno prostora za doradu i sazrijevanje, ali ih iznimnima čini njihova dokumentarnost. Na trenutke su to i izvorni doprinosi etnografskom bilježenju istarske baštine, i to onog njenog dijela koji nije često opisivan: života u južnoistarskim primorskim mjestima, ribarske i pomorske tradicije toga kraja, ali i ruralne tradicije južne Istre, za koju iz Paulettinih opisa otkrivamo da je u živopisnim detaljima drugačija od one koju zatičemo tek koju desetinu kilometara sjevernije. U autorovom predgovoru nalazim ovu izuzetno zanimljivu misao: »Društvo koje nema nikakav duhovni ideal, zajednica koja se ne može dičiti moralom, ne može biti pozvana niti je kvalificirana vrednovati prošlost«. Autor ima svoje pobude zašto je u predgovor uvrstio ovakvu rečenicu, a ja ju čitam ovako: mnogim se pisanjima o Istri ovaj naš zavičaj hoće konzervirati u idiličnoj slici, u priviđenju nekakve arkadije, idealnog zavičaja za odrastanje i sazrijevanje, uzornog polazišta u svijet, a taj »bijeli svijet« svojim nemilosrdnim ustrojem čovjeka, po prirodi u takvoj sredini stasalog kao dobrog, ili kvari ili uništava; dok u stvarnosti Istra biva egzemplarom toga bijeloga svijeta, ispunjena kvarljivom robom, često samouništavajuća i samourušavajuća. Alibi za očuvanje takve kontradikcije kao stvarnog životnog stanja je poticanje i održavanje što idealnije slike o Istri, ali slike koja je u biti lažna. Paulettine priče, iako donose mnoštvo romantičnih i nostalgičnih trenutaka iz prošlosti sa željom da ih se ovjekovječi, zadrži u kolektivnom pamćenju, Istru iz sredine 20. stoljeća ne uljepšavaju. Ljepota je prolazna ne samo na ljudskome (ili ženskome) tijelu, već i u krajoliku, na kući, na nekom djelu ljudskih ruku; a ni ljudi nisu vazda isti, ima u ovim pričama bliskosti što traju desetljećima, ali i razlaza, ne uvijek objašnjenih niti objašnjivih. Ako bismo tražili neku zajedničku crtu koja objedinjuje različite likove različitih priča u ovo zbirci, onda ćemo je nedvojbeno naći u idealizmu, u predanosti i odanosti kojom se ti likovi, ti Istrijani, posvećuju i poslu i prijateljstvu i ljubavi; i zemlji i moru i strojevima; i suncu i vjetrovima i zvjezdanom nebu. Jedna jedina stvar im nikad neće ući u glavu: ratovanje, sudjelovanje u masovnim zabludama, nasilno odvajanje od zavičaja u kome se vlastiti mir ionako teškom mukom stječe, stvara i održava. (Objavljeno u Glasu Istre, 16. siječnja 2010.) |
25.03.2010., četvrtak
Banana-kapitalizam
 Hrvoje Šalković: »Kombinacija d.o.o.«, roman, V.B.Z., Zagreb, 2009. Nakon globalne avanturističke bajke i urbanog krimića iz prethodna dva romana, Hrvoje Šalković nam u svom novom uratku nudi tranzicijski triler. Glavni junak ovog je puta Luka Kecerin, Zagrepčanin s dvodesetljetnim poduzetničkim stažem u Americi, koji se nakratko vraća kući da bi bratiću pomogao prodati firmu. Naizgled siguran i jednostavan poslić pretvara se u noćnu moru kad se pred glavnoga junaka ispriječe za ovu našu državu i društvo normalne i podrazumijevajuće, ali za njegov amerikanizirani mentalitet neshvatljive prepreke: od zabušanata i pronevjeritelja u firmi, preko pohlepnih i korumpiranih gradskih i državnih službenika pa sve do kvartovskih reketara. Taj se dio priče razvija trilerski, gradacijom nedaća i opasnosti po sigurnost i imovinu glavnoga junaka, ali i u pravcu sve intenzivnije groteske. Negativci-epizodisti svakom novom pojavom postaju sve karikaturalniji (zamišljamo ih otprilike kao one čuvene gradske vijećnike iz Alana Forda), njihovi zahtjevi za vlastitim dijelom kolača dobrostojeće firme u procesu promjene vlasnika bivaju sve veći, a posao zbog kojeg je glavni junak došao u Zagreb čini se sve neostvarljivijim. Istodobno, mijenja se i sam glavni junak: od hladnokrvnog zapadnjačkog biznismena pretvara se u paranoika, čak i pištolj nabavlja, a svijet u koji je došao obaviti jednostavan poslić u njegovim očima postaje sve konfuzniji i sve opasniji. Rasplet je naravno euforičan, pa čak i krvav, i teško je reći je li se sve dobro svršilo ili će ipak biti nepopravljivih posljedica. Ovu prilično pravocrtnu osnovnu fabulu efektno razbija i novim dimenzijama karakterizacije likova obogaćuje usporedna nenadana ljubavna priča, a kao začinski intermezzo između poglavlja su umetnuti njujorški monolozi bivše djevojke Luke Kecerina. Tim se umecima kroz roman gradi intrigantan kontrapunkt između idealizma i realnosti te između nostalgije i razočaranja. Luka Kecerin je dobrodušan, pozitivan lik, kome je, da bi se samoostvario, bilo nužno potrebno da se odmakne od svega što ga je u domu i domovini sputavalo i ograničavalo. Povratak, pa makar i privremeni, nije mogao proći bez frustracija, a najteža ga je dočekala u roditeljskom domu. Kao što se na razini glavne fabule romana sukobljavaju tradicionalne društvene negativnosti s pokušajem i željom da se radi i djeluje ispravno i na dobrobit svih, tako Kecerinovi odnosi s roditeljima odražavaju sukob i neshvaćanje tradicionalnog i modernog na osobnoj mikrorazini. Teško, naime, može biti društvenih sloboda i ljudskih prava ako među najbližima postoje odnosi podrazumijevajućih očekivanja čije se neispunjavanje prima kao smrtna uvreda i razlog za durenje do groba. Da se još malo potrudio, pisac je mogao zornije dočarati kako korijeni društvenih odnosa leže baš u tim tradicionalno uštogljenim obiteljskim odnosima, no žaoka je ipak usmjerena malo globalnije, pa likovi, i među onim glavnima i među epizodistima, djeluju više kao simboli nego kao stvarne sudbine. Smješten u doba nakaradne tranzicije i prvobitne kapitalističke akumulacije, gdje se iz starog u novi sustav najlakše transponiraju deformacije i devijacije a puno teže ili gotovo nikako rad, ljudska prava i zakoni, ovaj roman možemo čitati i kao satiričku kroniku stasanja Hrvatske u banana-državu. Kako, međutim, posljednjih tjedana stvarnost biva sve grotesknija u razotkrivanju pionirsko-kapitalističkih pothvata stvarnih inačica likova kakvi se pojavljuju u Kombinaciji d.o.o., Šalkovićeva će se priča o mukama oko prodaje jedne male firme još učiniti blagom i mekanom, možda čak i uljepšanom verzijom stvarnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 9. siječnja 2010.) |
24.03.2010., srijeda
Kad SF-pisac sretne Boga
 Darko Macan: »42/Pročitaj i daj dalje«, zbirka SF priča, Mentor, Zagreb, 2009. Neke od najljepših znanstvenofantastičnih priča ikad napisanih, ne samo u domaćem već mrtav-hladan tvrdim i u svjetskom SF-u, nalaze se u ovoj zbirci. Po mom skromnom mišljenju, Darko Macan je najbolji hrvatski pisac znanstvene fantastike, i velika je šteta što njegov objavljeni opus SF-proze za odrasle zasad obuhvaća svega dvije samostalne knjige (povrh toga objavio je četiri fantastična romana za djecu i jednu knjigu kritika domaće SF-proze). Macan je naprosto pisac i sa stilom i s idejom; mnoge njegove priče žanrovski su biseri, istodobno nas produhovljuju i zabavljaju, istovremeno nas i educiraju što je znanstvena fantastika i kako je treba pisati. Užitak će ova podeblja zbirka pružiti i SF-sladokuscima i potpunim žanrovskim početnicima, a kome ni to ne bude dosta, na Macanovom blogu može iz tjedna u tjedan pratiti bilješke o tome kako su nastale pojedine priče. Zbirka je i fizički podijeljena u dva dijela: iza naslova 42 nižu se priče koje je autor nazvao »tragedijama«, a kad okrenemo knjigu naopačke, umjesto stražnje korice zagledat ćemo drugu naslovnicu s natpisom Pročitaj i daj dalje iza čega slijede »komedije«. Ovo samo uvjetno shvatite ozbiljno: ima i među »tragedijama« krasnih humornih pasaža, kao što i među »komedijama« ima i smrtno ozbiljnih dubokoumnosti (želim da se to shvati kao kompliment). Zbirka sadrži 42 priče (odatle joj i jedan od naslova, iako će svaki SF-sladokusac u toj brojci vidjeti i drugo značenje), po 21 »tragedija« i isto toliko »komedija«, iako »tragedije« zauzimaju dobre tri četvrtine knjige. Prsti obje ruke nisu dovoljni da pobrojimo koliko je u ovoj zbirci nagrađenih priča, te onih koje su nakon svog prvog objavljivanja ubrzo postale obožavane i kultne. Preko Kalavalahalatine je priča s kojom je Macan pobijedio na jednom od Istrakonovih natječaja, prekrasna je to priča o različitosti, ropstvu, nagonima i snovima o slobodi. Priča Labuđi cjelov, smještena u daleku budućnost na dalekom planetu, vrlo potresno pripovijeda kako neke ovozemaljske kvarnosti nikada ne umiru, a iskupljenje od grijeha, genetski upakiranog odlaskom s rodnog planeta, moguće je jedino na osobnoj razini i to kroz bezgraničnu ljubav. Mihovil Škotska Sniježnica klasična je Macanova priča koja je već poslužila desecima drugih pisaca kao uzor u vježbanju upravljanja vremenskim paradoksima, dok je Put za Stumu jedan od domaćih literarnih kanona za preplitanje stvarnih i virtualnih svjetova. Već mi je i teško dalje izdvajati pojedine priče, puno ima izvrsnih, vrijednih, povijesnih i antologijskih. Gotovo da i nema motiva u znanstvenoj fantastici koji Macan nije već obradio ili koji među našim piscima nije prvi obradio, postavivši standarde domišljatosti i višeslojnosti koji, međutim, nisu nedostižni. Dapače, ovaj autor čak kao da namjerno u svojim pričama ostavlja poneka odškrinuta vrata, poneku nezaokruženu ideju kao izazov drugim autorima, dovoljno hrabrima da nastave posao. Po izazovnosti i literarnoj ljepoti prednjače socijalne i ljubavne priče: malo koji domaći autor uopće vodi ovoliko računa o emocijama svojih likova, ali i da kod čitatelja potakne suosjećanje prema likovima, kao Darko Macan. U nekolicini od ovih priča tema je i SF-književnost »kao takva«, SF-pisci se kao likovi pitaju zašto i kako rade to što rade, čak i s Bogom razgovaraju o tome. Doista, ima li za SF-pisca većeg izazova od razgovora s Bogom? Ali vrijedi i obrnuto: ima li za Boga većeg izazova od razgovora s SF-piscem? Nekoliko desetaka mogućih odgovora krije se u ovoj knjizi. (Objavljeno u Glasu Istre, 2. siječnja 2010.) |
Grad bezdomnika
 Vladimir Stojsavljević: »Pula«, roman, Konzor, Zagreb, 2009. Bojim se da bi neka grublja duša, ukoliko je takva uopće kadra uzeti knjigu u ruke i dočitati je do kraja, mogla prasnuti s etiketom da je ovo roman o pederima, lezbijkama i pedofilima. Pa još dodati, mjerkajući naslov: pa zar nam takvo što treba? Naprotiv, suptilan je ovo roman, vrlo slojevit i gust. Radnja mu se doduše razlijeva prepoznatljivom topografijom grada Pule, ali Pula je tu literarnu čast dobila ponajprije zato što simbolikom legendi o svome postanku i cjelokupnom svojom poviješću, poput školjke što obgrljuje biser, u svoje okrilje prima sudbine glavnih junaka bolje od ijednog drugog mjesta na zemaljskoj kugli. Analogijom između mitske ali moguće povijesti i vremena u kojem žive junaci Stojsavljevićeva romana efektno se postavlja pitanje izbjeglištva, bezdomništva, izgubljenosti, nenalaženja, a povrh svega pitanje mogućnosti utočišta. Jer, baš takav grad, što su ga u mitsko doba prije toliko tisućljeća osnovali bjegunci koji se nisu smjeli vratiti svome domu (Kolhiđani, a ne kako se uvriježeno griješi njihovi neprijatelji Argonauti), onome tko je iz svoga grada ili sela morao otići mogao bi postati drugi dom, mogao bi imati debelo utemeljenih razloga za otvaranje svoga okrilja. Međutim, onome tko u tuđini ne spava mirnim snom, kome se u tmini noći otimlju krikovi sjećanja na eksplozije, pucnje, plamen, noževe, bodljikavu žicu - njemu je svejedno gdje mu je privremeni dom, jer takav se nigdje ne može skrasiti i nikuda ne može pobjeći od sjećanja što ga progone. Njegov je dar da bude putnik koji se raduje utočištu - uništen grubom silom još tamo, na pragu njegova pravoga doma. Sve ovo, naravno, ne znaju likovi čije se sudbine kroz stranice ovog romana isprepliću. Ili barem ne znaju odmah. Petnaestogodišnja djevojčica Luna zaljubljuje se u mnogo starijeg bosanskog prognanika Mahana. Lunina samohrana majka Franka za ljubav nalazi - prijateljicu. Lunin malo stariji brat Igor zaljubljuje se u vršnjaka sličnog sebi. U vidno polje glavnih junaka ulaze još Lunin otac koji preženjen odavno živi u Italiji, Lunina jedina i najbolja prijateljica Marina, njen srednjoškolski profesor povijesti, u Luninog Mahana nesretno zaljubljena prognanica Vahida, a iz prikrajaka svijesti o sebi i svom mjestu u svijetu vrebaju ih Jason i Medeja, James Joyce i poneki stih pjesnikinje zaboravljenog imena. U dušama ovih nekoliko glavnih junaka problem identiteta ne postoji; štoviše, svatko će se prilično čvrsto i samosvjesno odrediti i samodefinirati, čak i bliskim osobama usprkos. Kad ne bi bili toliko istraumatizirani prošlošću, ostavljanjima, odlascima, zbog te okrenutosti sebi čak bi nam se činili sebičnima. Ali problem, trauma, pa na kraju i tragedija, proizlaze iz nepouzdanja u svijet oko sebe, iz straha da možda čak i oni koji se čine bliskima neće doista shvatiti, razumjeti, prihvatiti. Iz prikrajka se u fokus prikrada i motiv osjećaja krivnje koji se nameće žrtvi, što biva vrhuncem nerazumijevanja u slučaju povjeravanja ili razotkrivanja, ali i najvećom kočnicom u sklapanju intimnijeg kontakta ili veze. Tjeskoban je ovo roman, iako najvećim brojem stranica poput furije kovitla Lunin životni entuzijazam, energija i posvećenost vlastitim idealima. Luna na kraju, iako niti nju sudbina ne mazi, jedina izlazi kao pobjednica, barem toliko nam je autor dao da saznamo, ostali su likovi pri kraju romana malko prigušeni. Zapravo, za ostale ćemo likove povjerovati da su se nekako i snašli, dok s Lunom i dalje, iako je roman završio, dijelimo strepnju je li našla svoj mir ili ga još uvijek traži. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. prosinca 2009.) |
22.03.2010., ponedjeljak
Sočne trash priče
 Pajo Pakšu: »Welcome shit pack«, zbirka priča, Pakšu Blog, Vinkovci 2009. Pajo Pakšu je čovjek-projekt, jedan od dijamanata vinkovačke alternativne scene, one scene koju čine, na primjer, Dubravko Mataković, grupa Septica te horda duhovitih Vinkovčana okupljena oko bloga Republika Vinkovci i njegovih odvojaka. Jedan od tih odvojaka je i Pakšin blog Prilozi za bijografiju dva idijota, gdje on već poodavno objavljuje svoje priče, no pisac Pajo Pakšu ušao je zasluženo svojim uradcima i u zapaženija književna izdanja kao što su zbirke Blog-priče i Da sam Šejn ili pak fanzin Vidimo se u Živinicama. Pakšu je živahno prisutan na desecima internetskih portala i foruma, na news-grupama, često gostuje i na tuđim blogovima, a njegov ćete trag prepoznati po jedinstvenom srdačnom pozdravu »Živiiiiijo!«, koji često ostavlja i umjesto potpisa, jer svi znaju o kome se radi. Dakle, Pajo Pakšu je za dobar dio ljudi kojima su internet i književnost samo dva vozila za put do istovrsne zabave, već velika zvijezda, a sada je učinio nešto za njega prilično netipično. Objavio je knjigu. Doduše, netipična je ovdje samo činjenica da je objavio knjigu; sve drugo će oni koji ga znaju s neta smatrati sasvim primjereno tipičnim. Čak i samu namjeru. Naime, Pajo Pakšu je ovu knjigu htio objaviti na toalet-papiru, ali je odustao kad su mu u tiskari rekli da bi takvo što bilo užasno skupo. (Uostalom, ne bi bilo ni originalno. Jednu knjigu tiskanu na toaletnom papiru, u Sarajevu onih najžešćih ratnih godina, imam doma.) Zato je Pakšu promijenio koncepciju i umjesto siromaške knjige osmislio »projekt« pa tako sada pod naslovom Welcome shit pack dobivate ukusno dizajniranu kartonsku kutiju, doduše prilično krhku i podložnu gužvanju; u kutiji su pak smješteni najprije cool bedž i još više cool upaljač dizajnirani u istom stilu kao i omot; zatim se u kutiji, da opravda prvobitnu namjeru, nalazi i nekoliko listića toalet-papira; i naposljetku tu je knjiga, odnosno rečena zbirka priča, tiskana ne na toaletnom, ali ipak na jako finom i tankom papiru pa ako je nužda baš jako velika… Sve ovo nabrojano tek je atraktivni pakung za priče. A Pakšine priče su vrhunski trash, sadržajem, stilom i jezikom reprezentativne za imidž što ga ovaj autor već godinama gradi književnim i neknjiževnim sredstvima. Likovi su ovih priča oni s takozvanog društvenog dna, a zgode kojima su ti likovi podvrgnuti guraju ih prema tome dnu još dublje. U prvom su planu njihovih zgoda i nezgoda probavne tegobe, odmah do njih su one izazvane alkoholom, u poneku od priča doluta i motiv bolesti ili starosti, a seks najčešće ostaje samo pusta želja. Doživljaji Pakšinih junaka ispričani su vrlo naturalistički, sve se naziva pravim imenima, stranicama ove zbirke teku kubici tjelesnih izlučevina, a u pripovijedanju i dijalozima žargon je izdignut do razine sveobuhvatnog, iako vidno artificijelnog jezika. Jasno je da ove priče »nisu za svakoga«, a mnogi će čistunci i posumnjati da je ovdje uopće riječ o književnosti. Jesam li već spomenuo pojam »trash«? Da bude jasno: to za mene nije vrijednosna, već estetska kategorija. Pod etiketom trasha nastaje umjetnost koja će nekome biti gadljiva, neprihvatljiva, kriminalna, netko će čak reći da je to anti-umjetnost, negacija prave umjetnosti (u ovom slučaju književnosti); no kako se u ovome Welcome shit packu radi o jasno i precizno oblikovanom svijetu s vlastitim etičkim i dramaturškim zakonitostima, jedan od doživljaja takve umjetnosti može biti i vrhunska zabava. Osobno, izuzetno sam se zabavljao čitajući oštre, beskompromisne, sokovima i vonjevima natopljene i izuzetno duhovite Pakšine priče. (Objavljeno u Glasu Istre, 12. prosinca 2009.) |
21.03.2010., nedjelja
Rock'n'roll u perfektu
 Grupa autora: »Zvučni zid«, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb, 2009. Urednici ove zbirke Arsen Oremović i Borivoj Radaković pozvali su stanoviti broj pisaca, novinara, redatelja, fotografa i ljudi sličnih profila iz »rockerske subkulture« da pričama, esejima i sjećanjima ožive idole iz vremena svoje rockerske mladosti. Autorima je ostavljena sloboda da iskoriste bilo koji glazbeni poticaj za svoje tekstove, ali tajni plan urednika bio je bez izričite narudžbe dobiti priče u kojima će negdašnje rock-zvijezde biti protagonisti sasvim fiktivnih događanja, možda čak i budućih, ne samo onih zamagljenih velom neotuđivih ugodnih uspomena. Tajni se plan urednika izjalovio; štoviše, oni sami morali su dopisati priče koje će pogoditi baš u tu nezadanu temu, no zbirka koja je nastala odazivom čak dvadeset i sedmero autorica i autora svejedno je zanimljiva i intrigantna. Većina se autora pozivu odazvala pišući autobiografske priče, o vlastitim zgodama i nezgodama iz tog nezaboravnog doba nezrelosti i traganja za bilo kakvim čvrstim uporištem, orijentirom, uzorom. Mnogi su ga našli u glazbi, u pojedinim konkretnim ličnostima, i inače vrlo bitnima za povijest i domaćeg i svjetskog rocka (a među njima prevladavaju, nije ni čudno, Bob Dylan, Iggy Pop i Branimir Štulić Johnny) ili u pojedinim pjesmama. Generacijski različiti, autori su posezali i za različitim glazbenim trendovima, među kojima čisto statistički u ovoj zbirci prevladavaju punk i novi val. Te autobiografske ili poluautobiografske priče govore o prvim gitarama, prvim bendovima, prvim pijanstvima, prvim ili po nečemu presudnim koncertima, o osobnim susretima s rock-idolima ili o stvarnom i lažnom sjaju i utjecaju neke rock-zvijezde na »ekipu iz kvarta«. Ovakav tip priče najbolje je sjeo Ahmedu Buriću, Ediju Jurkoviću, Borisu Periću, Daliboru Mataniću i Krešimiru Mišaku. Dio autora opredijelio se, međutim, za potpuno fikcijske priče, i iako većina njih zadanu temu dodiruje tek ovlaš, smještajući radnju i likove u neki glazbeni kontekst, takve su priče u ovoj zbirci najuspjelije, a posebnu pohvalu zaslužuju tekstovi Olje Savičević-Ivančević, Nenada Rizvanovića, Roberta Roklicera i Željane Giljanović. Tek se manji broj autora odlučio za glavne likove svojih priča uzeti osobne rock-idole. Priča o mladom Bobu Dylanu koji u bolnici posjećuje ostarjelog Woodyja Guthrieja odlično je ispala Vladimiru Arsenijeviću, a priča Dražena Stjepandića o jedinom političkom angažmanu Jure Stublića izvrsno je uspjela groteska. Najspominjaniji rocker u ovoj zbirci svakako je Johnny Štulić. Azrini koncerti, Azrine pjesme, Johnny kao karizmatična pojava, legenda koja se na vrijeme povukla, heroj, izdajnik i bjegunac, onaj koji je mnogima otvorio oči i istodobno onaj koji je tolike zavarao svojom slatkorječivošću, naposljetku onaj čiji se povratak iščekuje željno poput Mesijinog, ili ga se pak više ne želi vidjeti jer on je svoje obavio, a njegovi su poklonici odrasli, zaposlili se, poženili, uspješni su i sasvim nebuntovni članovi društva; takvi motivi i stavovi o Johnnyju javljaju se u bar desetak priča u ovoj zbirci i iz njih je sasvim očito tko bi nedvojbeno zasjeo na prvo mjesto kada bi se sastavljala top-lista najutjecajnije osobnosti u svijetu rock'n'rolla na ovim našim prostorima. No, iako je Johnny mnogima bio ključ, okidač, katalizator, vizija, anđeo čuvar svijesti i savjesti, većina je jednodušna u ocjeni da je njegovo vrijeme prošlo. Ili da, kad se postane »stariji i mudriji«, od negdašnjeg trojstva sex&drugs&rock'n'roll, kako u svom eseju poručuje Renato Baretić, važan ostaje jedino rock'n'roll. (Objavljeno u Glasu Istre, 5. prosinca 2009.) |
14.03.2010., nedjelja
Povijest proturječja
 Ivana Sajko: »Povijest moje obitelji«, roman, Meandar, Zagreb, 2009. Kad je riječ o prijelomnim povijesnim vremenima, kako odijeliti opće od osobnog? Što znači pojedinačna sudbina u vrtlogu vojski, ideologija, kula od cigli i bombi koje ih ruše? Kako ispričati osobnu ili obiteljsku povijest kad nisi siguran je li strana kojoj su se protagonisti milom ili silom priklonili ispravna, jer s različitih povijesnih distanci vizure pobjednika i poraženih prilagođavaju se trenutačnim potrebama za poželjnom inačicom istine? Ivana Sajko je i dosad pisala o ratovima raznim, o njihovim uzrocima i posljedicama. Zahvaćala je globalno (barem kroz percepciju zemljopisnih udaljenosti), ali ne historiografski niti u epskim sagama, već intimno, o onome što se junacima (ili bolje rečeno: žrtvama) ratova zbiva na biološko-psihološkoj razini. A to se gotovo uvijek svodi na strah i očaj kao osnovno pogonsko i motivacijsko sredstvo. Strah za život. I svoj i svojih bližnjih. PunI naslov ovoga romana je Povijest moje obitelji od 1941. do 1991., i nakon, ali zapravo se radi o tri paralelne povijesti. Jedna doista jest osobna, obiteljska; među precima se iz magle uspomena i obiteljskih fotografija oblikuju likovi muškaraca i žena, njihove sudbine, prisilne mobilizacije, privrženosti idealima (dok se još nisu prometnuli u ideologije), pripadnosti režimima; stvaraju se od negdašnjih mladića i djevojaka parovi koji će začeti buduće generacije i negdje putem zagubiti ljubav koja ih je spojila… Treba reći da su likovi žena »jači« od likova muškaraca, u njima je utjelovljena moć stvaranja, podizanja i očuvanja obitelji, dok među muškarcima prevladavaju likovi očajnika prisiljenih na pogrešne izbore, često i svjesno samožrtvovanih radi dobrobiti ostatka obitelji, onog ostatka koji neće biti mobiliziran, odveden na prisilni rad, ucjenjivan partijskom disciplinom i obvezivan na odanost režimu. Sasvim se opravdano postavlja pitanje tko ispada većom žrtvom, jer sve takve poviješću izazvane situacije vode do razdvajanja obitelji, zbog čega pate i oni koji odlaze i oni koji ostaju. Druga povijest je povijest grada Zagreba kroz nekoliko ključnih događaja, od proglašenja NDH 1941. do oslobođenja Zagreba 1945.; od velike poplave 1964. preko Titove smrti 1980. godine do vremena neposredno pred Domovinski rat. Ti, a naravno i drugi događaji koji se s distance sigurne budućnosti proglašavaju prijelomnima, imaju status legende za prosječnog čovjeka, pa i za prosječnu obitelj čijih nekoliko generacija o njima ne dijeli isto iskustvo: jedni su bili pasivni svjedoci a drugi aktivni sudionici, neke su ti događaji nadahnjivali, drugima je to breme kojeg nikako da se riješe. Više je načina da se govori o tim događajima, a nijedan nije istinit: svatko će ih svojoj djeci ispričati drugačije. Treća je povijest protegnuta kroz ovaj roman vlastiti autoričin izbor događaja, heroja i njihovih svjedoka, opet naravno s orijentirima u događajnoj i obiteljskoj povijesti. Ta je treća povijest možda i najintimnija, dojmljivija od one obiteljske jer ulazi u glave, nastoji utvrditi o čemu su razmišljali zagrebački ilegalci iz vremena Drugog svjetskog rata i kako se netko takav prometnuo u poslijeratnog udbaša; ili što je zapravo značila euforija Hrvatskog proljeća i kako je ona nadahnula otmičare američkog aviona iz 1976. godine. Na mnoga su mjesta, kao ilustracije svim trima povijestima, umetnuti citati iz povijesnih dokumenata, zapisa i sjećanja stvarnih sudionika tih događaja. Ne da bi ih potvrdili, već da bi dodatno podcrtali proturječnost, jedino nepobitno svojstvo svega za što nam se tvrdi da je povijest. (Objavljeno u Glasu Istre, 28. studenog 2009.) |
Putovima Marka Pola
 Boris Veličan: »Odavde do tralala«, putopis, Algoritam, Zagreb, 2009. Nekoć su putopisci bili odvažni istraživači i bilježitelji novog i nepoznatog, a glavni im je cilj bio prenijeti čitateljima saznanja i dojmove o egzotičnim krajevima i njihovim žiteljima. Danas se na daleka putovanja odlazi uz debelu sponzorsku potporu, doniranim vozilima nakićenim logotipima poznatih tvrtki, a putovanju glavni cilj često nije putopisna knjiga, već televizijski dokumentarac. Boris Veličan svoja je dva putovanja trasom negdašnjeg povijesnog Puta svile poduzeo s ne previše izdašnom sponzorskom potporom. Prvi put putovao je 2001. godine, od Hrvatske preko Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Turske, Irana i Pakistana do zapadnokineskoga grada Kašgara, džipom u društvu kamermana Vjerana Hrpke; a ponovno je taj isti put prošao 2008. godine, ali sam i na motoru. Poticaj za ponavljanje putovanja bio je teroristički napad na njujorške nebodere 11. rujna 2001., jer njegovo je prvo putovanje završilo malo uoči tog napada, a iduće godine su u posjećene i opisane krajeve donijele velike promjene. Moderni putopisi sve su manje opisi atrakcija, a sve više osobni, gotovo intimni dnevnici putovanja. I ovaj autor je mnoge retke svoje knjige posvetio upravo sebi, svojim viđenjima stvari, komentarima i osjećajima, pa čak i svojim fiziološkim stanjima. Netko bi pomislio da čitatelja doista ne bi trebalo zanimati kako se naš pisac-putnik nosio sa svojim probavnim tegobama, ali zanimljivo je da su baš takve potrebe, opisima mjesta svoga zadovoljavanja, dodatno ilustrirale kako se higijenske ali i kulturološke navike običnih ljudi mijenjaju kako se napreduje prema Istoku, te kako u istom pravcu putovanja jedan običan WC od objekta za samoizolaciju prerasta čak u - društvenu prostoriju. Sitnice iz svakodnevnog života - kako i što ljudi jedu, kako i na čemu spavaju, što piju, što nude gostima, kako zarađuju za život, kako su sredili obiteljski život i svoj dom, i slično - u ovom su putopisu najslikovitije, povrh svih povijesnih spomenika i prirodnih ljepota koje autor nije zaobilazio, ali im nije pridavao ni prevelik značaj. Zanimljivi su i razgovori s mnogobrojnim domaćinima, starim i novostečenim prijateljima, nerijetko o politici i socijalnim temama, ali češće ponovno o svakodnevnom životu, o svemu što čovjeka tišti ili raduje na ovome svijetu. Epizode u kojima se pisac-putnik nastoji nositi s birokratskim poteškoćama - s carinicima, vojnicima i policajcima, s ponekad nepremostivom papirologijom i za ovakav put često presudnim nedostatkom dozvola koje bi svaki »normalan« putnik trebao imati - u priču unose čak i dozu napetosti. Trasom kojom je prije osamstotinjak godina prolazio Marko Polo, Boris je Veličan prošao svakako brže, s drukčijim ciljevima i motivima, ali knjigu je pisao silno nastojeći da svoje putovanje opiše kao pomalo drsku avanturu. Drugo putovanje, poduzeto osam godina nakon pada njujorških »blizanaca«, u knjizi zauzima puno manje prostora nego prvo, ali zapisi o njemu baš i ne pokazuju da se u osam godina nešto bitno promijenilo. Najuzbudljivija epizoda u tom dijelu knjige je svjedočenje terorističkom napadu na dansku ambasadu u Pakistanu, u vrijeme afere s »onim« karikaturama; no ostatak putovanja protekao je u uglavnom mirnom posjećivanju osam godina starijih poznanika s prve ekspedicije. Mnogi su ga se sjetili, neki čak i s velikim oduševljenjem, otkrivajući tako jednu često zanemarivanu dimenziju zapisanih putovanja: nisu ona samo doživljaj za putnika, već i za njegove domaćine. (Objavljeno u Glasu Istre, 21. studenog 2009.) |
Balkanski Forrest Gump
 Josip Novaković: »Prvi aprila«, roman, Algoritam, Zagreb, 2009. Od rođenja pa do smrti, a i nešto poslije, glavni junak ovoga romana Ivan Dolinar nije imao sreće. Ili možda suprotno: baš zahvaljujući nevjerojatnoj sreći preživio je što mnogi drugi nisu, i doživio što mnogima neće biti nikada dano. Na oba ova načina možemo čitati roman Prvi aprila, i kao tragikomičan i kao komitragičan. S jedne strane, Ivan Dolinar prolazi kroz čudesne životne zgode, susreće slavne ličnosti, ljubav upoznaje u pravi životni čas iako baš ne na uobičajen način, preživljava ratne turbulencije, često mijenja poslove ali uvijek ispada da radi, uglavnom uspješno, ono što voli i što ga zanima, mudruje o smislu života, desetljeća mu prolaze kao u nekoj hrvatskoj odnosno balkanskoj inačici Forresta Gumpa. S druge pak strane, taj zamišljeni ali ipak priprosti izdanak panonskih ravnica, rođen u malom gradu Nižegradu (koji po volji smjestite negdje između Varaždina i Osijeka), niže tragediju za tragedijom, gledano iz perspektive »malog« čovjeka koji si mora osigurati mjesto pod suncem ne baš demokratskih i ne baš humanih režima u kojima je prisiljen živjeti. Šikaniraju ga u školi, zbog studentske šale završava na Golom otoku, tamo susreće Tita i Indiru Gandi, ona mu daruje lepezu a on cigaru i produljenje kazne za dvije godine, igrom sudbine dospijeva u posljednji rat ali u redovima pogrešne vojske pa tek kasnije one druge, biva i žrtvom i zločincem, više-manje pasivno prati životne drame i tragične završetke svojih negdašnjih drugova, a bez groteske ne prolazi ni njegova smrt. Zapravo su posljednja poglavlja, kroz koja Ivan Dolinar u stanju kliničke smrti svjedoči vlastitom sprovodu pa zatim ustaje iz groba da bi nekima od svojih poznanika i rođaka priuštio radost, a nekima infarkt, i najzanimljiviji dijelovi romana: apsurdan život završava na najapsurdniji mogući način, ako uopće završava. U tim se post-mortem sekvencama potenciraju sva pitanja nanizana tijekom Dolinarova života, i ostaju, naravno, neodgovorena, unatoč njegovoj ljubavi prema filozofiji. U prvom dijelu roman je zabavan, nižu se smiješne zgode nalik doživljajima likova iz djela čeških humorista, iako one što govore o više nenamjernim nego svjesnim sukobima glavnog junaka s ideologijom aktualnog režima ponekad djeluju stereotipno. Drugi dio romana, onaj u kome padaju glave, ljudi se pištoljima ubijaju u birtijama a kasnije topovima na ratištima, na razorenim bespućima pronalaze se negdašnji prijatelji razapeti na križ, vojske pale, siluju i siju smrt, taj je dio romana mučan, i kao da priča neku drugu priču. A poduži završetak, kroz čije stranice nismo baš sigurni je li Ivan Dolinar medicinski fenomen ili samo duh zbunjenog pravednika, kao da priča priču sasvim treću. Tu svojevrsnu konfuziju možemo čitati i kao spisateljsku nedosljednost, ali i kao doslovnu sliku baš takvog, po mnogo čemu nedosljednog vremena. Josip Novaković je hrvatski pisac koji već više od trideset godina živi u Americi, tamo piše i objavljuje na engleskom, pa je tako i ovaj roman prijevod engleskog izvornika na autorov materinji jezik. Ta okolnost uvelike utječe na način na koji je roman pisan: mnoge sekvence, izrazi, metafore, humoristični detalji i pogotovo sprdnje s politikom, pisani su tako da se svide američkom čitatelju, dok će našem čitatelju te iste formulacije često zazvučati iritantno, ili barem banalno. Legitimno je pravo autora da odabere svoju ciljanu publiku, kao što je legitimno da publika o čijem zavičaju, mentalitetu i povijesnoj sudbini pripovijeda neko književno djelo, stekne i istakne vlastiti dojam o njegovoj (ne)vjerodostojnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 14. studenog 2009.) |
Veseli balkanski vampir
 Ljubomir Damnjanović: »Malteški šišmiš«, roman, Tardis, Beograd, 2009. Ima teorija, vrlo relevantnih, po kojima su upravo iz ovih naših krajeva između Crnog i Jadranskog mora vampiri krenuli u osvajanje svijeta. Mislim, dakako, na svijet umjetnosti, i to najprije književnosti, a zatim i filma, stripa, glazbe itd. Ugnijezdili su se prvo u zapadnoj Evropi, zatim u Hollywoodu, a s velikim zadovoljstvom primjećujem, i čitam, da se posljednjih godina vampiri kao književna tema spektakularno vraćaju u ove naše krajeve, a posebice na književnu scenu hrvatske i srpske znanstvenofantastične-fantasy-horor supkulture. U tom mnoštvu književnih uradaka posthumno objavljeni roman Malteški šišmiš prerano preminulog beogradskog pisca Ljubomira Damnjanovića zauzima sasvim posebno mjesto. Iza ovog genijalno smišljenog naslova krije se urnebesno smiješan humoristički horor roman, radnjom smješten uglavnom u Srbiji, s malim izletima do Istanbula i Alpa. Glavni je junak, i to doslovce junak, Mitar Sarić, najmlađi izdanak drevne srpske vampirske obitelji (s rodbinskim vezama širom Balkana, od Hrvatske do Bugarske), kojem životna prekretnica nastupa kad oženi Vidoniju, najmlađu kariku drevne srpske vukodlačke obitelji. Urnebes počinje još i prije nego što se Mitar povampirio, odnosno okončao svoj smrtni ljudski život, kroz njegova nastojanja da sačuva zbog raskalašenog ponašanja već povampirenih predaka dobrano narušenu čast i ugled obitelji. Budući da Mitra čeka neminovna vampirska sudbina, on za života mora osigurati nastavak loze, što znači da najprije treba riješiti ženidbu i djecu, tek nakon toga smije slobodno poginuti (nesretnim slučajem, naravno), biti sahranjen, povampiriti se i pridružiti precima u vrlo aktivnom i sasvim ovozemaljskom životu. Vampirska obitelj Sarić se, naime, bavi bankarstvom, zanimanjem sasvim odgovarajućem vampirskome soju, no nije to ni slučajno miran i lagodan život. Bliži se, naime, milenijski prijelaz i svakojaka se nadnaravna bića bude, udružuju jedna s drugima i jedna protiv drugih, nalaze različite zemaljske saveznike i spremaju se za konačni obračun. U različitim grupacijama ciljevi su tog obračuna različiti: jedni žele uništiti ljudski rod, drugi žele uništiti i cijeli planet, treći žele samo ojačati pozicije, četvrti održati status quo, a najveće šanse ima grupacija koja u svojim rukama drži Malteškog šišmiša, tajanstvenu skulpturu (naravno!) koja posjedniku daje posebne moći, primjerice vampirima omogućava da izlaze na sunčevo svjetlo. I tko u ime balkanske vampirske zajednice dobiva zadatak da se dočepa iznenada ponovno pronađenog Malteškog šišmiša? Naravno, Mitar Sarić, novajlija među vampirima, možda čak i žrtveno janje. Kroz 250 stranica ovog prekratkog romana u alanfordovskom ritmu čitava galerija nadnaravnih bića, od vampira (a postoje dvije vrste: pravi i tzv. virusni) i vukodlaka preko vilinskih kraljica, crnih anđela, patuljastih uježa, drvenih i kamenih trolova sve do povampirenih lubenica koje po poljima proždiru zečeve, i zubatih jastuka kao redovnog inventara ukletih hotela. Naravno, tu je i začarana šuma kroz koju se uz dobrog vodiča stiže do bilo kojeg dijela svijeta, ali i do bilo kojeg vremena; a u pojedinim epizodama gostuju i slavne ličnosti, poput Scully i Muldera iz Dosjea X (ovdje su im imena Dana Skalinada i Vučko Modlica), ili pak debeljuškastog jednonogog vampira Josipa, velikog ljubitelja tankostrukih ljepotica i kubanskih cigara (svi znamo o kome se radi, ne?). Još ako dodamo vrludanje junaka ovog romana po rukavcima alternativne povijesti, dobit ćemo remek-djelo ne samo u žanru humorističnog horora, nego i zabavne literature uopće. (Objavljeno u Glasu Istre, 7. studenog 2009.) |
13.03.2010., subota
Priče o nesavršenosti
 Vesna Popović: »Miran san do odredišta«, zbirka SF priča i drama, Digital Point, Rijeka, 2009. Zbirka SF novela i drama Miran san do odredišta posthumno je izdanje koje objedinjuje najbolje što je u žanru znanstvene fantastike od kasnih 70-ih do ranih 90-ih napisala jedna od najcjenjenijih hrvatskih SF spisateljica Siriusove generacije Vesna Popović. Ova knjiga stoga nudi zaokružen i, nažalost, konačan portret jedne izuzetne stvaralačke osobnosti. Ljubitelji znanstvene fantastike će, pročitavši ovu knjigu, vjerojatno sa žaljenjem konstatirati da se danas tako više (uglavnom) ne piše. Nakon predgovora Aleksandra Žiljka, u ulozi svojevrsnog prologa slijedi tekst predavanja što ga je ova autorica održala na SF konvenciji Rikon u Rijeci 1997. godine. Iako je u ono vrijeme mlađim ljubiteljima SF-a tim predavanjem Popović ponajprije pokušala objasniti što je to SF književnost i zašto baš taj žanr nju zanima kao pisca, taj vrlo jasan i pregledan tekst odiše čak i duhom manifesta. »Esefovci su istovremeno najmaštovitiji i najrealniji stvorovi na kugli zemaljskoj. To su ljudi koji se ne osvrću s ironijom na svoje velike želje iz mladosti, nego još uvijek jednako vjeruju da se one mogu ostvariti«, govorila je Popović prije dvanaest godina, a onome tko ljubitelje SF-a optužuje za eskapizam, eto njenog sjajnog odgovora: »SF nije izmicanje i bijeg od stvarnosti i svakodnevnice nego naprotiv stalno sagledavanje svih aspekata odnosa prema njoj«. I pregršt drugih sjajnih misli nudi se u ovome tekstu, no valja reći nešto i o pričama. Priče su sjajne, svaka od njih je pravi mali biser. Psihologija likova je vrlo tanano razrađena, interakcijom među likovima, obično kroz dijaloge, postavlja se scena za glavni zaplet, a ideje znanstvenih, tehničkih ili socijalnih odmaka od poznatog svijeta doista su izvrsno odabrane. Raspleti priča nisu pravocrtni, već se granaju u dvostruke ili čak trostruke petlje, pogotovo kad se radi o putovanju kroz vrijeme. Omiljeni motiv Vesne Popović je i nesavršenost, bilo nekog izuma, bilo društvenog uređenja, bilo povijesnog vremena, sadašnjeg, prošlog ili budućeg. U priči Igla opisuje se tako svijet daleke budućnosti u kome je čovjek jedino preživjelo živo biće. Baš tako: nema više ni životinja, ni biljaka, ni bakterija, čovjek je potpuni gospodar svoga planeta, a problem naravno nastupa kada se ta činjenica ne smatra samo znanstvenom ili biološkom datošću već - ideologijom, čak i totalitarnom, u smislu da je svako znanstveno propitivanje je li u prošlosti bilo bića drukčijih od čovjeka u tom vremenu heretičko. Sindrom viteštva je višeznačna priča koja počinje raspravom o muško-ženskim odnosima, zakomplicira se pogreškom u eksperimentima s vremeplovom i u 21. stoljeće dođe vitez iz 17. stoljeća, a rasplamsa epilogom koji činjenično, ali ne i etički, poništava većinu ranijih događaja. I u priči Nagrada putuje se kroz vrijeme, ali zato da bi se propitalo granice licemjerja i čovjekoljublja, zločina i odgovornosti, uz vrlo zanimljivu upotrebu vremenskog paradoksa najprije njegovom naznakom, a zatim odbacivanjem. Radnja naslovne priče, Miran san do odredišta, događa se na svemirskom brodu, a pred likove postavlja izazovne dvojbe o vrijednosti ljudskih života. Sasvim drukčija od ostalih je priča Produljeni samoglasnik, protegnuta od djetinjstva pa do zrele dobi i od nepouzdane mašte do varljive realnosti glavnoga junaka, a minijatura Ateist 3003. godine efektnim se završetkom suprotstavlja homocentričnome svijetu. Pričama su dodane i dvije drame, Rođaci i Suputnik: u prvoj se zaplet vrti oko ubojstva, a u drugoj oko paranormalnih sposobnosti. (Objavljeno u Glasu Istre, 31. listopada 2009.) |
Pokvareni superheroj
 Grupa autora: »Zbirka priča o Flašu Gordonu«, Društvo ljubitelja fantastike »Lazar Komarčić«, Beograd, 2009. Danas će pomalo nevjerojatno zazvučati podatak da je prva epizoda stripa o Flashu Gordonu objavljena još 1934. i da su iz pera raznih crtača i scenarista nove i nove avanture ovog svemirskog junaka izlazile neprekidno čak 70 godina! Zato su urednici ove zbirke piscima znanstvene fantastike iz Srbije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine postavili vrlo izazovan zadatak, pozvavši ih da u prozi opišu one moguće avanture Flasha Gordona i njegovih najbližih partnera, doktora Zarkova i ljepotice Dale Arden, ali i njegovih ljutih neprijatelja poput imperatora Minga, koje autorima strip-serijala još nisu pale na pamet. Rezultat je vrlo zanimljiv: šesnaest priča iz ove zbirke doista zalazi onkraj poznatih razdoblja života Flasha Gordona, kako u rano djetinjstvo tako i u duboku starost ili umjetno produženi život, ali i vrlo umješno varira Gordonove karakterne i moralne osobine. U stripu, Flash Gordon je superpozitivac i superheroj, iako nema nadnaravne moći. Njegov mačo-imidž nezaobilazna je sastavnica njegove ukupne herojske osobnosti, no u priči Ilije Bakića, koja je smještena u Gordonovu ranu mladost i školske dane kada mu se smiješila karijera uspješnog sportaša, korijen takve strane njegova karaktera leži u činjenici da ga je kao klinca jednom prebila - djevojčica. Krajnje suprotnim efektom poslužio se Petar Petrović u priči Dan slobode: Flash Gordon je tu postao predmetom kultnog obožavanja u totalitarističkom režimu daleke budućnosti, u njegovu čast održavaju se raskošni sletovi na stadionima, a tko pogriješi u koreografiji, progutat će ga mrak. Nekoliko autora u svojim pričama koristi Gordona ne kao »fizički entitet« u fabuli, nego kao asocijaciju, kao uzor glavnim likovima, običnim smrtnicima, koji u svome idolu nalaze nadahnuće za lakše svladavanje životnih teškoća ili smrtnih bolesti. Za većinu je autora najintrigantniji motiv bila u stripu nikad do kraja razjašnjena emotivna, ljubavna ili seksualna veza Flasha Gordona i plavokose ljepotice Dale Arden. Tu su se autori zapravo najviše odmaknuli od stereotipa ili kanona stvorenih kroz desetljeća stripovskim serijalom o Flashu Gordonu, a ponajviše Aleksandar Žiljak, koji je u priči Dale Arden u palači smrti dopustio plavokosoj Gordonovoj partnerici da poklekne pred tajnovitim zavodničkim moćima imperatora Minga. Gordon je stigao prekasno da bi obranio njenu »čast«, a to se u originalnom stripu naprosto nikako ne bi moglo dogoditi. Goran Skrobonja je pak suočio nevjernog Flasha i ljubomornu Dale u showu Jerryja Springera, dok je Ilija Bakić u drugoj svojoj priči iz ove zbirke proveo »istraživanje« kojim dokazuje da Gordon i Arden nikad zapravo nisu bili zaručeni, pa ih ništa nije ni obvezivalo na vjernost. Od napuštanja stereotipa do krajnje karikature sasvim je mali korak, a učinio ga je Đorđe Pisarev efektnom minijaturom u kojoj je Flash Gordon zakasnio spasiti svijet jer je strpljivo čekao da Dale Arden u supermarketu pronađe omiljenu vrstu uložaka. Iako nekoliko priča iz ove zbirke djeluje kao pokušaj scenarija za nikad nacrtane, ali kanonski sasvim moguće epizode stripa o Flashu Gordonu, nekolicina se autora potrudila iz akcijskih stereotipa vješto formirati malo drukčijeg junaka, pomaknutog prije svega u etičkom smislu. Flash tako u nekim pričama postaje okrutniji, nemilosrdniji ratnik, čak i hladnokrvni ubojica ili patološki osvetnik, pa čak i oruđe za konačnu pobjedu zlog imperatora Minga. Nadam se samo da ova zbirka neće doći u ruke nekom klubu zadrtih obožavatelja pravog Flasha Gordona! (Objavljeno u Glasu Istre, 24. listopada 2009.) |
Čarobni brijeg
 Srđan Valjarević: »Komo«, roman, Sandorf, Zagreb, 2008. Naravno da me klasični roman Thomasa Manna nadahnuo za naslov prikaza ovog romana beogradskog pisca Srđana Valjarevića. Tko je pak čitao Mannov »Čarobni brijeg«, imat će dodatni motiv i za čitanje romana »Komo« jer su oba djela zapravo vrlo slična po atmosferi i po nekim dubljim ljudskim porukama koje proističu iz laganih, sporih događanja i iz interakcija glavnog lika s ostalima s kojima se zatiče na neobičnom, idiličnom, izoliranom, gotovo utopijskom mjestu. Kod Valjarevića to neobično mjesto nalazi se na brijegu iznad jezera Como u sjevernoj Italiji, gdje glavni junak romana, još nedovoljno afirmirani beogradski pisac, dolazi na mjesec dana plaćenog boravka kao korisnik Rockefellerove stipendije. Ako se možda i oslanja na neke biografsko-faktografske epizode iz autorova života, ovdje to nije toliko bitno, sasvim ga bezbrižno možemo čitati i kao čistu fikciju. Dakle, pisac iz jedne balkanske zemlje, zemlje koja ratuje, i u kojoj se zbog toga stanovite kategorije ljudi ne osjećaju dobro, a ponajmanje ponosno, dolazi u internacionalnu oazu umjetnosti i znanosti. Književnici, fotografi, slikari, matematičari, biolozi, lingvisti i drugi lumeni iz cijelog svijeta na poziv Rockefellerove fondacije dolaze u kompleks vila pažljivo rasutih duž brda zvanog Tragedija. Luksuzno smješteni, brižno dvoreni i hranjeni, opskrbljeni čak i izdašnim džeparcem, korisnici tih stipendija u vilama na brdu Tragedija dobivaju priliku da mjesec dana rade, da stvaraju i da se bave onime čime se inače bave, ali ih tu nitko neće smetati ni uznemiravati. Sve što se od gostiju traži je da sudjeluju na zajedničkim večerima, ali ako ne žele, ne moraju ni to. Naš junak, pisac koji je stipendijski boravak na jezeru Como prigrlio kao mentalnu slamku spasa i priliku za makar privremeni bijeg iz beogradskog beznađa, međutim ima problem: baš mu se i ne radi. Njemu je bilo samo do bijega, ne do pisanja u miru i tišini ove luksuzne umjetničke komune. Zato ga potpuno preokupira promatranje, kako veličanstvenih prirodnih ljepota u tom kraju, tako i ljudi, ostalih gostiju, drugih stipendista. Termini mjesečnih stipendija za sve su goste različiti: neki s kojima se u prvih nekoliko dana uspio sprijateljiti brzo će otići, za njima će doći drugi; s nekima će uspostaviti bliskiji kontakt, s drugima će ostati tek formalan ili čak pokazivati antipatiju; a najviše će se zbližiti s dvojicom konobara koji u središnjoj vili poslužuju goste. U podnožju brijega je i selo, čiji mještani nikada u životu nisu kročili na taj čarobni brijeg, a u selu glavni junak također nalazi prijatelje, s kojima postaje čak i bliskiji nego s gostima vila na brijegu. Sasvim lagano, kroz neobavezne razgovore, šetnje prirodom, postupna otkrića lokalnih atrakcija i njihove povijesti, kroz relativno česte alkoholne epizode (pisati ili piti za glavnoga junaka nikad nije bilo pitanje), sitne uzajamne usluge i stjecanje povjerenja među gostima brda Tragedija, oblikuje se slika svijeta koji sve dublje uvlači glavnoga junaka. Naravno da je poželio ostati i ne vraćati se tamo. U svega mjesec dana biti pripadnikom cvijeta svjetske inteligencije koji se okuplja povrh jezera Como, ali i odškrinuti vrata stvarnog života u getoiziranom seocetu podno Rockefellerova brijega, iskustvo je kojim glavni junak stječe moć razlikovanja savršenog i nesavršenog, toplo ljudskog i hladno formalnog. Iako mu to nije bilo ni na kraj pameti, iako mu je čak i odbojna bila pomisao da je zbog toga na tom čarobnom brijegu, glavni junak u tih utopijskih mjesec dana postaje - bolji čovjek. (Objavljeno u Glasu Istre, 17. listopada 2009.) |
08.03.2010., ponedjeljak
Nekompatibilni parovi
 Maja Sačer: »Božji grijesi«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb 2009. Vječite prepirke koga je Bog prvi stvorio, sa ili bez suvišnih zašto, radikalizirajmo smjestivši u Eden ne jednog, nego dva prvostvorena muškarca. S vremenom naravno dođe i žena, ali već je prekasno, ova prva dvojica već su zasrali stvar. Tako je u prvoj priči svoje zbirke Maja Sačer postavila temelj onome o čemu će pisati u šesnaest priča što slijede. O muškarcu i ženi. Ponekad o njihovim potomcima ili precima, ali prvenstveno o njih dvoje, združenima uglavnom u krivo vrijeme na krivome mjestu. O sasvim nekompatibilnim parovima koji se likom i djelom suprotstavljaju skoro svim Božjim zapovijedima, prkose im, i kad već ne mogu Njemu, tada jedno drugom ili u intimnijoj varijanti samima sebi izručuju svu patnju i bijes zbog neželjenog suočavanja s nametnutim izborima. Da, uvijek postoji izbor, samo što jedan od tih izbora počesto biva trajno i konačno rješenje, naravno drastično. Drugi izbor je najčešće mirenje sa situacijom i prihvaćanje postojećeg stanja. Od dva moguća izbora nijedan nije zadovoljavajući, a onaj koji bi bio zadovoljavajući - ne može se dogoditi, zbog tvrdoglavosti, zbog inata, zbog mržnje, zbog neznanja, zbog bilo kojeg iz asortimana ljudskih nesavršenosti. Junakinje ovih priča (dakle, najčešće su to žene, tek u nekoliko priča pripušteni su muškarci kao glavni likovi) sudbinski su izazvane na patnju, raznih intenziteta i povoda. Psihološki zaplet takvih priča podsjeća na u književnosti već klasičan motiv emancipacije od vjerskog odgoja temeljenog na uvjerenju o nagradi i kazni. Osvješćivanje nastupa u trenutku kada nikakvo drugo objašnjenje za sudbinsku nepravdu (smrtonosnu bolest, siromaštvo, mužev preljub ili patološku ljubomoru) ne postoji doli napokon spoznate činjenice da nitko odozgo ničim ne upravlja i da nikome takvom, nepojmljivom i nadnaravnom, nismo ništa dužni. Ta spoznaja naravno ne donosi mir ni razrješenje problema, eventualno može pomoći uzimanju stvari malo čvršće u svoje ruke. Ženske ruke. Po potrebi i ženske šake. Po muškoj njušci. Zbirka se kroz niz priča o bračnim ili drugovrsnim muško-ženskim odnosima razvija kao žestoki ženski samoobrambeni manifest, i u svom prvom dijelu prilično je anti-muška. Doduše, za muške likove koji izazivaju gnjev svojih partnerica teško da ćemo imati suosjećanja ili simpatije, ocrtani su uglavnom kao muške svinje koje bi i kod muškaraca najčešće izazvale prezirnu reakciju, no kako stranice odmiču lagano započinje peckanje i na ženski račun. Tek u posljednjih nekoliko priča identifikacija glavnog lika nije u pojedincu ili pojedinki, nego u paru, a to finale zbirke donosi nekoliko socijalno-distopijskih skica moguće budućnosti u kojoj će današnji problemi muško-ženskih nerazumijevanja postati sasvim sitni, minorni: prava muka nastupa tada kada Boga, shvaćenog kao sasvim opcionalni oslonac, nadomjesti od čovjeka kreiran sustav savršenosti. Bog prašta, ali takav sustav - ne. U današnjoj svakodnevici dobra volja, snošljivost, uzajamna podrška, riječ utjehe mogu pomoći i kad viša sila zakaže, ali u takvoj budućnosti ništa što je ljudsko nema šanse - pokoravanje je bezuvjetno i bez alternative. I sad, suočeni s tim zlogukim proročanstvima, jesmo li spremniji prihvatiti sve mane, i muške i ženske, temeljito katalogizirane u prve dvije trećine ove zbirke? Ili smo spremniji oduprijeti im se, izbjeći neželjena supatništva? Odgovor nudi posljednja priča u zbirci, Srodna duša, svojevrsna kulminacija svih prethodnih šesnaest priča. A nisam rekao da je taj odgovor zadovoljavajući. (Objavljeno u Glasu Istre, 10. listopada 2009.) |
Igrokazi providnosti
 Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen: »Utjeha južnih mora«, zbirka priča, Istarski ogranak DHK-a, Pula, 2009. Pisanje udvoje, kao što to već kroz tri romana (od kojih je jedan objavljen na engleskom) rade Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, uvijek na gotovu tekstu intrigira pitanjem tko je od njih koje dijelove napisao, a od kojih se izvukao, koje je naglaske uspio nametnuti, a pri kojima je popustio. Ako je nekome do toga, iščitavajući ovu zbirku može se lijepo zabaviti procjenjujući koje je pismo u ovim zajedničkim tekstovima muško, a koje žensko, no meni je to manje bitno. Kolaboracijsko pisanje Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena shvaćam, prije svega, kao ujedinjenje dvaju autorskih osobnosti u jednu, jedinstvenu i novostvorenu, te za konačan rezultat držim da je odgovornost i zasluga podjednaka. Iako tematski interes ovog autorskog para zahvaća široki raspon, od antičke mitologije do rock'n'rolla, držim da najbolje uspijevaju tekstualizirati spoj svojih eventualnih osobnosti u dvije vrste literarnoga izričaja: u magijskome realizmu, i u pričama o muško-ženskim ili malo šire: o obiteljskim ili međuljudskim odnosima. Ovom zbirkom dominiraju baš ta dva pristupa, iako u nekim pričama ima i dosta odskakanja; zapravo, raznolikost priča temeljna je osobina pa i vrlina ove zbirke, unatoč njihovu svrstavanju u tri cjeline naslovljene More, Kopno i Nebo. Da najprije objasnim ono što sam nazvao magijskim realizmom kao (pod)žanrovskim određenjem nekih od priča u ovoj zbirci. Pozivam se, naravno, na tradiciju začetu u južnoameričkim književnostima, od Borgesa i Marqueza pa nadalje. Smještene ponajčešće, iako ne nužno, u egzotični ambijent, takve priče istodobno i epski i minijaturistički zahvaćaju ljudske sudbine, ponekad prelijećući cijelim životom glavnoga lika, drugi put pak birajući samo neki ključni trenutak. U takvome okružju, zaplet ili preokret izviru iz detalja ili ozračja za koje se ne može uvijek sa sigurnošću procijeniti jesu li fantastični ili alegorijski; čitateljska percepcija ostaje zbunjena prati li zbivanja u snovitom svijetu ili u nekom nadnaravnom, stvorenom baš za određenu priču. Epilozi takvih priča ostaju visjeti u zraku, intrigiraju svojim mogućim posljedicama po nama poznati svijet, načinju, ali ne otkrivaju tajne od kojih se sazdani čine temelji povijesti, ekonomije, pa i politike i općeg znanja o svemu. Takvim ozračjem brode, recimo, moreplovci kojima je umjesto velikih otkrića suđeno da u nepoznatoj zemlji uvijek budu drugi; takva jedna tajna smućuje, primjerice, mornara koji u svakoj luci nalazi vlastiti dom i u njemu zatiče članove vlastite obitelji; naposljetku, na toj razmeđi čudesnosti i opipljivosti snebiva se (opet) pomorac koji na svakom odmorištu uznemiri po jedan dio tijela globalnog zmaja koji, ne samo u mitu, drži na okupu fizičko ustrojstvo planeta. No, nisu toga tipa samo priče o pomorcima i igrokazima providnosti koje im priređuje sudbina, iako su one najmarkantnije. Više ih je smješteno u ratna ozračja i poznatih i udaljenih podneblja, a u njima uzimanje ili spašavanje života poprima višestruke dimenzije i značenja. Kao svojevrsna suprotnost magijsko-realističnim pričama širom ove zbirke rasprostiru se intimne bilješke o emotivnim plimama i osekama bračnih ili ljubavnih partnera, ili pak roditelja i djece. Priče su to u kojima se propituju dubina ili rutina ljubavi, ali i nasljeđivanje mentaliteta i karakternih osobina, prioriteti odanosti i lojalnosti nasuprot sigurnosti i zbrinutosti, ali poneka od tih stvarnosnih priča, smještenih u više-manje učmalu i frustrirajuću svakodnevicu, znade skrenuti i u drastičnije obrate. (Objavljeno u Glasu Istre, 3. listopada 2010.) |
07.03.2010., nedjelja
Neobećana zemlja
 Damir Karakaš: »Sjajno mjesto za nesreću«, roman, Sandorf, Zagreb, 2009. Simpatična mi je ta aureola kontroverznosti koja se Karakašu prilijepila ponajviše zbog filmske adaptacije njegove ranije zbirke priča Kino Lika: toplo se nadam da je baš zbog te postfilmske halabuke više ljudi uzelo u ruke i ovu zbirku, i druge Karakaševe knjige, a s ovim posljednjim romanom nanizalo ih se, možda nećete vjerovati, već šest. Pročitao sam sve osim prve, pa zato imam argumenata da pisanje o novom romanu moga omiljenog pisca počnem malom packom. Naime, čini mi se da se u opusu ovog autora počinje javljati sindrom refleksa: kao što je zbirka Eskimi neka vrsta refleksa na zbirku Kino Lika tako je i roman Sjajno mjesto za nesreću na neki način refleks ranijeg Karakaševog romana Kako sam ušao u Europu. Nisu baš nastavci u pitanju, već su to drukčije razrade sličnih motiva, kretanje po skoro istom terenu, ali u drukčijoj obući ili u različitim vozilima. Nije Karakaš jedini naš pisac kojeg zavode refleksi vlastitog ranijeg rada, ali kad čitaš knjigu koja te podsjeća na neko od prethodnih djela istog autora, a visoko cijeniš njegove spisateljske vrline, onda ti je pomalo žao da se dotični nije odvažio zagaziti u nešto novo, nepoznato. Naš čovjek, došljak u Pariz, nastoji preživjeti u toj svjetskoj metropoli umjetnosti baveći se privremeno nečim prozaičnijim, ali prihodovnijim dok se ne afirmira na društveno priznatiji način. Naturalističke epizode prikazuju njegove egzistencijalističke tegobe, siromaštvo i skromnost dok čeka svoju priliku koja nikako ne dolazi ili koja neprestano izmiče. Povremene ljubavne ili seksualne veze opterećene su fantomskom prisutnošću jedne bitne, ali nepovratno izgubljene ljubavi. Ljudi s ulice s kojima glavni junak u svojoj svakodnevici živi odraz su svjetskih geopolitičkih odnosa snaga: u trbuhu Pariza uloge su strogo podijeljene, pozicije se čuvaju i silom, a predrasude država, režima i naroda iz kojih su junakovi ulični kompanjoni stigli u Pariz ovdje žive zajedno s njima. U prethodnom romanu glavni junak bio je ulični svirač, u ovome je pak ulični karikaturist, u domovini je poznati pisac, ali pariški izdavači odreda odbijaju njegov rukopis. Živi u stanu koji ima neispravan WC pa se stoga nužda obavlja u plastične vrećice koje zatim treba iznositi i bacati u kontejner, krijući se pred uvijek podozrivim susjedima. Cimeri su mu imigranti s europskog istoka koji snuju brzo se obogatiti pljačkom banke, a on se jedva odupire uvlačenju u taj plan. Slučajni susreti i kratkotrajna poznanstva vode ga od jednog do drugog oprečnog iskustva: u jednoj će sceni sudjelovati u svečanoj večeri kembričkoga profesorskog zbora, u drugoj dijeliti zatvorsku ćeliju s ljudskim otpadom Europe. U ljubavnim vezama glavni junak ispada pomalo bešćutan, a jednu dugotrajniju pokvarit će probuđeni refleks oca zlostavljača. Smetat će mu predrasude i licemjerje, kako ljudi iz njegove neposredne okoline tako i one koje će generalno pripisati francuskoj naciji, državi i aktualnoj vlasti, ali će prema njima biti ili nemoćan, ili ravnodušan, ili, u najboljem slučaju, ciničan. Unatoč sličnostima, vrijednosni je predznak dvaju posljednjih Karakaševih romana suprotan. Kako sam ušao u Europu obiluje razumljivim i prihvatljivim argumentima za emigraciju, za odlazak iz domovine u kojoj mnogo toga itekako vrijedi ostaviti, uopće se ne osvrćući. Sjajno mjesto za nesreću, pak, malo-pomalo izokreće uvjerenja i glavnoga lika i nas kao čitatelja k spoznaji da je povratak kući sudbinski neminovan jer ta Europa, u prethodnom romanu ocrtana kao neidealna, ali ipak svojevrsna obećana zemlja, u ovom romanu to definitivno više nije. (Objavljeno u Glasu Istre, 26. rujna 2009.) |
Inercija beznađa
 Tomislav Zajec: »Lunapark«, roman, EPH / Novi Liber, Zagreb, 2009. Bjegunac iz odgojno-popravnog doma, petnaestogodišnji dječak, teško bolestan, luta velegradom, preživljava radeći povremene fizičke poslove, nastupajući u pedofilskim pornićima ili prihvaćajući zaštitu ocvale nimfomanke i družeći se s odmetnutom djecom moćnih političara. Zaljubljuje se u kćer odvjetnice angažirane u procesima ratnim zločincima, veza postaje besperspektivna kad nakon eksplozije svog automobila odvjetnica svoju kćer šalje na sigurno, u Ameriku. Sve to vrijeme mašta kako će pronaći majku koju nikad nije poznavao, a čiju nejasnu izblijedjelu fotografiju čuva kao jedinu svoju imovinu. U teškim trenucima razgovara sa svojim anđelom-čuvarem, nadnaravnim ali bojažljivim i krhkim stvorenjem, nesposobnim da mu u ičemu pomogne. A pomoć mu je itekako potrebna, i zbog bolesti, i zbog loše sreće, i zbog snova za koje je sasvim izvjesno da se neće ostvariti. Stoga on živi dan za danom, za rijetke trenutke sigurnosti, spavanja u suhom, mogućnosti da se opere i najede, trenutke varljive nade da je možda čak i voljen, za takve trenutke u kojima svoju trenutačnu situaciju sam sebi može opisati kao stanje sreće. Jer, stanje u kojima drugi ljudi tvrde da su sretni on nikada nije imao prilike upoznati. Kategorije, recimo to tako, građanske svakodnevice, ritma života, obiteljskih odnosa, u njegovu životu ne postoje. Ovako skiciran sažetak Zajecovog romana daje naslutiti da je riječ o žestokom i provokativnom tekstu, koji upozorava na goruće moralne i socijalne probleme društva, koji viče i vrišti i vapi zbog sudbina o kojima nitko ne vodi računa, koje inercija beznađa vodi k sve dubljem propadanju, u svijet kriminala, droge, beskućništva, nemorala i nasilništva. Značajke, ili ako hoćemo, poruke ovog romana doista jesu takve, ali je intonacija sasvim suprotna. Ako se ovim tekstom nekome nešto poručuje, onda se o tome ne vrišti, već se bezglasno jeca, a jezovite suze odjekuju više od tisuća televizijskih reportaža i dokumentaraca. Lunapark je doista žestok i provokativan, ali i beskrajno tužan, nježan i romantičan roman. Glavni je junak bezimen u svojoj domskoj pred-sudbini, a kasnije se identificira tek imenom Dante koje mu je nadjenula nekoć slavna a sada propala i u morfijsku ovisnost ogrezla pijanistica koja ga je zamalo oborila autom a zatim povela u svoj raskošni dom kao seksualnog roba. Samo privremenog, jer za neko vrijeme on će izvisiti, a njezin će miljenik postati njegov subjegunac iz popravnog doma. U višekratnim ponavljanjima scena njihova uzajamnog promatranja s prozora pijanističine kuće odnosno odozdo s ulice, uloge će se promijeniti - tko bi doli sad je gori, inverzija dviju inačica dvojbene sreće: obilje i sigurnost roba spram divlje slobode beskućništva i neimaštine. Ti nagli usponi i padovi kratkotrajne naizgledne sređenosti protagonistova života, sređenosti u smislu zadovoljenosti trenutačnih osnovnih potreba, događat će se i na drugim mjestima u romanu. Primjerice, idiličnu sreću narkomanske komune u stanu koji je junakov prijatelj angažiran renovirati i oličiti, okončat će brutalan upad skinsa koji pretuku sve koji se unutra zateknu. Fleš-bekovi u odlomcima tiskanima u kurzivu vraćaju glavnoga junaka u vrijeme njegova boravka u domu za napuštenu djecu i kratkotrajne sreće u jednoj udomiteljskoj obitelji: toj je sreći došao kraj kad je zamjenska majka zatrudnjela, pa u obitelji za njega više nije bilo mjesta. Taman kad se ponadao da je pronašao ljubav, ostao je bez nje, i osuđen je da je i dalje bezuspješno traži, i anđelima i socijalnim radnicima usprkos. Izvrstan je ovo roman. (Objavljeno u Glasu Istre, 19. rujna 2009.) |
Ljubav ostarjelog punkera
 Dule Nedeljković: »Ponedeljak«, roman, V.B.Z., Zagreb-Beograd-Sarajevo, 2008. Moralo je kad-tad doći do ekonomske i kulturne neminovnosti da se djela autora iz jedne od država »uzajamno razumljivih jezika« istovremeno objavljuju u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. V.B.Z. nije prva tvrtka koja je tako počela objavljivati knjige, ali se u zadnjih godinu-dvije s ovom trostrukom produkcijom uistinu zahuktala, pa je niz knjiga autora iz sve tri zemlje automatski dostupan svim trima književnim publikama, bez komplikacija oko uvoza i izvoza, prilagođene lekture i zasebnih izdanja. Roman Ponedeljak beogradskog autora Duleta Nedeljkovića također je objavljen kod V.B.Z.-a u tri države odjednom, a njegov će rukopis bez problema i predrasuda u sve tri biti jednako dobro čitljiv. Riječ je o strahovito brzom, upravo euforičnom romanu čija je radnja stisnuta u jednom jedinom danu, iako brojni fleš-bekovi sežu do raznolikih epizoda iz osobne povijesti glavnoga junaka. Ponedjeljak je još poodavno zauzeo status najneomiljenijeg dana u tjednu, i piscima i pjesnicima i rock glazbenicima, no ovakav ponedjeljak kakav se dogodio Nedeljkovićevom junaku teško je i zamisliti. Zapravo, i junaka je teško zamisliti ovako kako ga je pisac oblikovao: to je zaposleni 40-godišnjak, samac, pripadnik vremenom itekako pregažene prve jugoslavenske punk-generacije koji se pokušava snaći u životu, ali stagnira jer je zapeo na »furkama« iz davne mladosti. Alkohol, droge i poneka knjiga najbitnije su mu preokupacije, koje mu tog kobnog ponedjeljka skoro dođu glave: umjesto da sjedne na svoje radno mjesto i radi bilo što, on se na samom ulazu u zgradu svoje tvrtke okreće natrag i odlazi u vrevu usijanog grada. Slijedi junakovo bauljanje kroz prostor-vremenski labirint garniran fiziološkim poteškoćama zbog svega što je minulog vikenda utrpao u sebe, ali i napornim sjećanjima, koja svakom osjetilnom doživljaju tog teškog ponedjeljka poput pečata priheftaju i obrazloženje, malu povijest svega što je dovelo do baš takvog stanja, do baš takvog njegovog odnosa prema svemu što čini društveni život: školi, roditeljima, ženama, ljubavi, seksu, prijateljima, hrani, automobilima, glazbi, nogometu, topografiji urbanog mladenaštva, sve do umijeća preživljavanja i smisla života. Je li glavni junak Ponedeljka klasični gubitnik, stereotipni romaneskni luzer? Ne baš, iz nekoliko razloga. Prvo, kroz život prolazi s posvemašnjom ravnodušnošću, što se na trenutke natura kao osobina i generacije iz koje je izrastao; ali u jednoj od digresija saznajemo kako su skoro svi njegovi poznanici iz mladosti uspjeli u nečemu, naravno ne uvijek s istim moralnim predznakom, ali već taj njegov pogled prema njima izdvaja ga iz mase slučajnih suputnika. Drugo, on ničemu ne teži, nema ideala, ne pokazuje nikakvu svjesnost (osim što ironizira tuđu), pa stoga ne pati ni od frustracija ni od stresa izazvanih neuspjehom. Iako mu je, gledano izvana, jako loše, njemu je zapravo jako dobro. Ustvari, junak ovoga romana arhetip je lika kome ne bismo dali da nam pričuva ni nacrtanu ovcu, a opet stječe naše čitateljske simpatije, pogotovo na samome kraju, kada spozna motiv i razlog zbog kojeg će mu se isplatiti da se promijeni, da se popravi. Razlog je, naravno, ljubav. Ona prava, godinama tražena, stotinama puta promašivana. Svemu ovome treba dodati da je roman pisan izuzetno zanimljivo, živahno, zabavno, dinamično, na trenutke čak i napeto; tekst je prebogat vrlo kratkim epizodama u kojima se euforično smjenjuju godine, lokacije i osobe, s mnogo lucidnih zapažanja o onovremenim događanjima u zemlji i svijetu, vrlo često obojanih i kritički i satirički, i dokumentaristički ali i krajnje osobno. (Objavljeno u Glasu Istre, 12. rujna 2009.) |
Blog Doriana Graya
 Marinko Koščec: »Centimetar od sreće«, roman, Profil, Zagreb, 2008. Podeblji roman Marinka Koščeca u svom otvaranju plijeni izmjenom očišta, atraktivnošću i neobičnošću motiva i settinga, oblikovanjem i provokativnošću likova, ali ponajviše pripovjednim stilom, prekrasnim i bogatim jezikom koji bi užitak bio čitati pa i kad ne bi govorio ni o čemu. Stil je ono što nosi čitatelja naprijed, uz izuzetno dobru montažu smjene epizoda, no oko polovice romana ili malo poslije stvari postaju malo naporne: ono što je tako lijepo pripremljeno, zapravo se kasnije ne događa, ili se ne realizira na jednak pripovjedni način, pa se s dolaskom na kraj romana pomalo i mučimo. Epilozi životnih putova četvero glavnih likova tako dolaze kao olakšanje. Ne, nažalost, i kao rasplet. U fokusu su četiri ljudske sudbine kojima je maleni dio osobne povijesti protekao u zajedništvu na postdiplomskom studiju u nekoj od zapadnoeuropskih zemalja. Svi su oni iz različitih istočnoeuropskih zemalja (jedna od njih je i naša) i nose drukčije breme iz svoje sredine, vlastitog obiteljskog i nacionalnog nasljeđa. To različito podrijetlo zgodan je element kušnje te dvije postdiplomantice (jedna od njih je udata!) i te dvojice postdiplomanata, efektno isprepleten i s nužnim okvirima njihova savezništva u pripravništvu za Novu Europu. Oni grade zajedničke obrambene mehanizme, zdušno jedni drugima nude oslonac u krizi, seksualna zloporaba povjerenja gotovo se podrazumijeva, ali »prema vani« zajedništva nikakvog nema. Svatko sam gradi svoju karijeru, svatko sam svladava prepreke u izvršenju obveza zbog kojih je i dobio priliku školovati se na Zapadu, a i njihovi planovi nisu jednaki: neki su tu da bi ugrabili što više znanja i njime naoružani vratili se doma, drugi su pak ovdje zato da bi ostali, da bi od duhovne i materijalne pustoši svojih zavičaja pobjegli što dalje. Već za njihova zajedničkog života naslućuju se moralna zastranjenja kojima će se sve četvero likova prepustiti po završetku studija, preuzimajući prve konkretne poslove ili političke funkcije. Mladenački idealizam naprosto će potonuti, pokleknuti pred prvim ozbiljnim suočavanjima s višim autoritetima, s krupnim kapitalom i zakonima korporacijskog biznisa, s politikom, s pravom jačega i ropskim dužnostima slabijega. Dok se školuju, vjeruju da se pripremaju biti superherojima, nikako pripremljeni za stvaran život brzo u njemu postaju žrtve, dok se, neki od njih, ne nauče i sami biti silnici; drugi biraju liniju manjeg otpora, čak i kapitulaciju, srozavši se do pukog vegetiranja. Iz studentskog lonca podgrijavanog na zapadnoeuropskom štednjaku poput vrućaka iskipjele su četiri sudbine i krenule svaka svojim tokom, a negdje između redaka saznajemo da je budućnost ispala drukčije. Duž teksta, naime, nailazimo na flash-forward ulomke iz budućnosti, dvadesetak godina daleko od studentskih dana četvero glavnih junaka. Umjesto da se proširi novim članicama, nama, Europska se unija razdružila, regule toga prostora oblikuje krupni kapital iz kojeg se bujajućim rastom izdvaja farmaceutska industrija. U tom posteuropskom svijetu i četvero je junaka moralo propasti, moralno, ali neki od njih i fizički. Šteta što su autora te četiri sudbine zanimale više od malo detaljnijeg ocrtavanja te tek naznačene crne europske budućnosti, pa smo umjesto europske distopije dobili četiri bloga Doriana Graya, rečeno jezikom današnje informatičke ere, inače obilato eksploatiranom u ovome romanu. Može se uživati u čitanju Centimetra od sreće, doista može, no zahtjevan će čitatelj, uz vrhunski stil, u paketu očekivati i sadržajno zaokruženije djelo. (Objavljeno u Glasu Istre, 5. rujna 2009.) |
Seks na otoku
 Ivan Dimoski: »Nježne usluge terenskog komercijalista«, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb, 2009. U trendu emotivnih muških ljubavnih romana jasno je da će se prošlepati i poneka blijeda kopija, a u ovom slučaju baš je tako. Nježne usluge terenskog komercijalista koriste shemu koja se, primjerice u romanu Ivice Prtenjače Dobro je, lijepo je, pokazala izuzetno uspješnom: usamljeni muškarac srednjih godina u novoj sredini, gdje skoro nikog ne zna, postaje emocionalni i seksualni servis za usamljene žene. Prtenjača je svog junaka doveo iz Primorja u Zagreb i namjestio ga da radi u knjižari; dok je Dimoski svog junaka usmjerio u suprotnom pravcu: iz Zagreba dolazi, isključivo ljeti, raditi u jednu malu otočku - također knjižaru. No, dok u Prtenjačinovu romanu kroz stranice i stranice vrsne literature junak štošta spoznaje o sebi i drugima te životu i svijetu, u Nježnim uslugama terenskog komercijalista kroz stranice i stranice nemaštovitog pripovijedanja i banalnih dijaloga glavni junak skoro da varira jednu te istu epizodu. Usamljeni muškarac prodaje knjige, a atraktivna, no usamljena žena voli knjige, pa se u spoju pravog vremena i mjesta njih dvoje nađu i spoznaju, u onom biblijskom smislu. Žene je autor uznastojao oblikovati koliko-toliko različitima. Jednom je to mlađa žena koja obožava Bukowskog (!), i koja se s prodavačem knjiga uspije spetljati, iako je na moru s mamom. Drugi put je to uspješna poslovna žena, treći put internet-frikuša, četvrta je meksička znanstvenica na specijalizaciji u Radmanovom institutu, peta je preljubnica nezadovoljna muževom tlakom, šesti put to je djevojka sa sela... Da bi malo razbio jednoličnost, autor dopušta da se upoznavanja između glavnoga lika i njegovih žena dogode i negdje drugdje (na sajmu knjiga, na prijateljevoj svadbi, internetu), no romansa se ubrzo mora preseliti i na njegov otok, odnosno u njegovu knjižaru. Tu se, na otoku, svaka od ljubavnih priča (osim zadnje, jer posljednju u nizu ljubiteljica knjiga glavni junak prilično nemotivirano ženi) i završava, često i sasvim naprasno. U početku su priče dulje, dok se uhodamo u shemu: slučajan susret - razgovor o knjigama - zbližavanje - seks - rastanak; u prvih par priča fabula kulminira čak i u prilično eksplicitnim seksualnim prizorima, a kasnije je ponavljanje izlišno. Sve su to prilično linearne priče, s lako naslutivim tijekom, raspletom i krajem, iako krajevi nisu uvijek baš razumljivi. Recimo, s poslovnom ženom se junak morao rastati jer su nakon burne veze ipak shvatili da tako »neće ići« i da u njenom uhodanom poslovnom svijetu za njega nema ni vremena ni mjesta. Međutim, mnogo perspektivnija strastvena veza s internet-frikušom (priča čak završava dok veza još traje) također je pukla - saznajemo to jer u sljedećoj priči već dolazi druga žena - a da ne znamo ni zašto ni kako. Nakon zadnje epizode, odnosno zadnje žene u junakovu životu, koju je dakle oženio i tako valjda našao ono što je u prethodnom nizu avantura tražio, slijedi i dodatak, po mom skromnom mišljenju pompozan i patetičan s obzirom na kontekst knjige, u kome se kroz dijalog o ljubavi iznosi, tvrdi nam napis na zadnjim koricama, filozofija ljubavi Sai Babe. Ajde, dobro, cijelu bismo ovu zbirku možda i mogli prihvatiti kao niz pripovijesti o potrazi za pravom ljubavlju, a ne samo kao niz poluerotskih pričica ljetnog ugođaja, kada bi autorova pismenost i pozornost bili na malo višoj razini. Najbolnije točke knjige su dijalozi, banalni su i isprazni, stilski na rubu katastrofe, kome se povremeno primiče i samo pripovijedanje. Nažalost, moram za ovu knjigu reći: čitko i pitko, ali i poprilično plitko. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. kolovoza 2009.) |
Kako se riješiti leša
 Zoran Pilić: »Krimskrams«, roman, Profil, Zagreb, 2009. Egzistencijalističko-kriminalistički roman s obiljem crnog humora, eto to je Krimskrams Zorana Pilića, a to shvatite kao veliki kompliment. Još veći kompliment uputit ću na račun istančanog pripovjedačkog stila ovog autora, kojeg, nadam se, poznajete po njegovoj prethodnoj knjizi, zbirci priča Doggiestyle. U toj prvoj zbirci dominirali su crnjaci, no s obje ove knjige u ruci (i u glavi) osjeća se da je prva nekako bila priprema za drugu, da je niz »crnjačkih« eksperimenata u kratkim pričama bio trening za »generalni crnjak« što ga dobismo u ovom romanu: podebljem, monumentalnom, ali itekako vrijednom čitanja. Prekopate li svoju filmofilsku memoriju, sigurno ćete se prisjetiti barem nekoliko filmskih naslova u kojima se likovi dovijaju kako se riješiti leša. Taj klasični filmski motiv i u ovom je romanu okidač fabule, skoro sve što se u romanu zbiva vezano je uz taj »problem« ili je njegova posljedica, no taj je, recimo, motiv, vrlo vješto zakamufliran, i potrebne su stranice i stranice čitateljske detekcije da bi se elementi ove krimi-priče posložili u logičnu cjelinu. Dok taj klasični motiv krimića iz pozadine daje impulse postupnom razvoju napetosti, u prvom planu odvija se sasvim drukčija priča, opet s obilnim dozama crnoga humora. Glavnome liku na početku romana umire djevojka, što je sasvim zgodna podloga za psihološku dramu koja se počinje nazirati s prvim poglavljima. Frustracija glavnoga junaka je u neproporcionalnosti njegova društveno očekivanog ponašanja u takvim okolnostima i njegova stvarnog duševnog stanja - jer, da je dotična poživjela samo par sati ili dana duže, već bi i »službeno« bila bivša. Ovako je situacija vrlo nezgodna jer se razlaz još nije stigao objelodaniti, i svi, pa i dvojica najbližih prijatelja, od glavnoga junaka očekuju ucviljenost i shrvanost, dok su u njegovoj glavi raspoloženja sasvim drukčija. O svojim osjećajnim stanjima glavni se junak ispovijeda psihoterapeutkinji, u pripovjedačkome nizu odvojenom od glavnog toka radnje. Malo-pomalo postaje jasno da se te ispovijedi događaju puno kasnije od glavnog toka radnje, u nekakvoj terapijskoj zajednici na nekakvom jadranskom otočiću, duhovito imenovanom Bićerin. Uz glavnog junaka, za koga ispada da je polurealizirani pisac, na otočiću su izolirani i neki drugi uvrnuti likovi, sve umjetničke duše s duševnim poteškoćama, u atmosferi nalik na Big Brother, samo bez medijskog prijenosa. U glavnom tijeku radnje, nakon prve smrti odmah na početku, malo kasnije slijedi ih još nekoliko. Tri bliska prijatelja postupno postaju suučesnici, a zatim i najveća opasnost jedan drugome. Do raspleta dolazi opet preko leševa, a tek na samom kraju spajaju se gradski i otočki fabularni niz. I tek na samom kraju, u tom efektnom spoju eksplozivnih spoznaja između likova, rasvjetljava se smisao ovog prekrasnog, zabavnog, duhovitog i tragikomičnog romana. Roman, naime, govori o bijegu od stvarnosti, od takve stvarnosti koja ne zaslužuje ni pozornost ni posvećivanje, a kamoli podršku životnim usmjerenjem, radom i doprinosom takozvanoj zajednici. Povremeni bljeskovi (u razmišljanjima ili razgovorima likova) odnosa i stavova prema stvarnim zbivanjima i pojavnostima u našoj društvenoj i političkoj današnjici, obojani naravno cinizmom, služe ovlašnom - jer više ni ne treba - oslikavanju svijeta od kojeg se želi pobjeći. Netko to čini umiranjem, netko ubijanjem, netko nihilizmom i asocijalnim načinom života, a nekima, koji su shvatili da je sva njihova vjera u svijet i ljude bila uzaludna, nakon svega na raspolaganju ostaje samo - ludilo. (Objavljeno u Glasu Istre, 22. kolovoza 2009.) |
Bespućima osame
 Rade Jarak: »Crna svila«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2009. U doba kad se raspadaju svjetovi, a treba preživjeti, tko ima vremena za ljubav? Koji čovjek, prisiljen da kao kotačić velikoga stroja melje povijest, ima još dovoljno prisebnosti da zapaža ljepotu? Raditi do iznemoglosti, do krajnjih granica tjelesne i umne snage da bi se preživjelo; putovati sve dalje jer u ishodištu, kao i u bilo kojem mjestu zastanka, samo je privid života; ratovati i činiti grozote jer rat je ubojica ljepote i svakog osjećaja; to su sudbine junaka priča sakupljenih u zbirci »Crna svila«. Te su sudbine, međutim, od pozadinske važnosti, jer priča nastaje u trenutku nenadane provale svjetlosti, u času kad ljepota izviri iz povijesnog kala, u momentu kad nada da bi se nešto moglo promijeniti, popraviti i poljepšati, obuzme i dušu i tijelo glavnoga junaka, i nagna ga da pod njenom zvijezdom vodiljom nekako i djeluje. No kriza je, rat je, glad je i siromaštvo, ljudi su neprijazni, neprijateljski, okrutni; sve unaokolo propada, pa zašto bi itko bio privilegiran, bio on i glavni junak neke priče? Rasprsnut će se, naprasno kao što se i pojavila, ta ljepota što se ukazala na putu, u radu ili u ratu, nestat će iluzije da u tom nesretnome svijetu neka sretna zvijezda čeka baš tebe: ako ti i klizne prema dlanu i srcu, otpuhnut će je vjetrovi rata, oluje povijesti, orkani nesklada među ljudskim dušama. I baš ti žao bude, prokleto žao, zbog još nesretnije sudbine nesuđene suputnice, koja nestaje tek što se pojavi, koja zgasne tek što se rasplamsa, ne ostavivši ni uspomenu, ni trag, ni plod, a ti već bježiš dalje, za novim ruzinavim metkom, za novim pljesnivim komadom kruha, za novim danom puta po bespućima osame. Tragedije s kratkotrajnim intermezzima romantike, to su priče sabrane u »Crnoj svili«, nanizane tako da prate kronologiju ljudskih nesreća kroz dvadeseto stoljeće. Priča »Ljolja« je tako smještena u ozračje još vruće postrevolucionarne Rusije dvadesetih godina prošlog stoljeća, »Put na jug« prati internirca u nemilosti fašističkog režima prognanog u Kalabriju tridesetih godina dvadesetog stoljeća, a »Mračna godina« slijedi hrvatskog legionara u bitci za Staljingrad 1942. godine. Logorašica koja se iz Auschwitza vraća u rodnu Budimpeštu 1945. godine i ne našavši razloga da tamo ostane odlazi dalje na Zapad, junakinja je priče »Zaklonjeno sunce«, dok posljednja priča, »Izgubljeni krajevi«, zalazi u postfašističku sjevernu Italiju, također krajem četrdesetih. Osim što pripovijedaju o osami, nesigurnosti i emocionalnoj praznini kao posljedici takozvanih sudbinskih zbivanja po cijelo čovječanstvo ili barem narode, bile to revolucije, ratovi ili razdoblja velikih ekonomskih depresija, Jarkove priče dodiruju još jedan segment uzroka nastajanja određenih stanja svijesti. Obratite pažnju na opise pejzaža u ovim pričama: ne samo pejzaža kao scenografije tranzitnih epizoda odnosno putovanja (a likovi u ovim pričama doista puno putuju), nego i pejzaža kao aktivnog čimbenika mogućnosti ili nemogućnosti događanja namjeravanog djelovanja pojedinog lika. Tako i krajobraz, sastojao se on od nizova ruševnih zgrada zapaljenih bombama, ili pak od razbacanih zgrada poljoprivrednog gospodarstva odijeljenih mjesečinom preosvijetljenim strništem, biva nekom vrstom lika u ovim pričama, i on biva saveznikom ili protivnikom glavnim junacima, koji zato počesto imaju još jednu brigu više. Sve zajedno uzevši, veliki je teret na plećima junaka ovih priča, i da nije onih spomenutih rijetkih trenutaka svjetlosti i ljepote, onih niotkuda u njihov svijet zalutalih žena, ovo bi bila jako mračna knjiga. (Objavljeno u Glasu Istre, 8. kolovoza 2009.) |
