Marketing
Bespućima osame
Rade Jarak: »Crna svila«, zbirka priča, Profil, Zagreb, 2009.
U doba kad se raspadaju svjetovi, a treba preživjeti, tko ima vremena za ljubav? Koji čovjek, prisiljen da kao kotačić velikoga stroja melje povijest, ima još dovoljno prisebnosti da zapaža ljepotu? Raditi do iznemoglosti, do krajnjih granica tjelesne i umne snage da bi se preživjelo; putovati sve dalje jer u ishodištu, kao i u bilo kojem mjestu zastanka, samo je privid života; ratovati i činiti grozote jer rat je ubojica ljepote i svakog osjećaja; to su sudbine junaka priča sakupljenih u zbirci »Crna svila«.
Te su sudbine, međutim, od pozadinske važnosti, jer priča nastaje u trenutku nenadane provale svjetlosti, u času kad ljepota izviri iz povijesnog kala, u momentu kad nada da bi se nešto moglo promijeniti, popraviti i poljepšati, obuzme i dušu i tijelo glavnoga junaka, i nagna ga da pod njenom zvijezdom vodiljom nekako i djeluje. No kriza je, rat je, glad je i siromaštvo, ljudi su neprijazni, neprijateljski, okrutni; sve unaokolo propada, pa zašto bi itko bio privilegiran, bio on i glavni junak neke priče? Rasprsnut će se, naprasno kao što se i pojavila, ta ljepota što se ukazala na putu, u radu ili u ratu, nestat će iluzije da u tom nesretnome svijetu neka sretna zvijezda čeka baš tebe: ako ti i klizne prema dlanu i srcu, otpuhnut će je vjetrovi rata, oluje povijesti, orkani nesklada među ljudskim dušama. I baš ti žao bude, prokleto žao, zbog još nesretnije sudbine nesuđene suputnice, koja nestaje tek što se pojavi, koja zgasne tek što se rasplamsa, ne ostavivši ni uspomenu, ni trag, ni plod, a ti već bježiš dalje, za novim ruzinavim metkom, za novim pljesnivim komadom kruha, za novim danom puta po bespućima osame.
Tragedije s kratkotrajnim intermezzima romantike, to su priče sabrane u »Crnoj svili«, nanizane tako da prate kronologiju ljudskih nesreća kroz dvadeseto stoljeće. Priča »Ljolja« je tako smještena u ozračje još vruće postrevolucionarne Rusije dvadesetih godina prošlog stoljeća, »Put na jug« prati internirca u nemilosti fašističkog režima prognanog u Kalabriju tridesetih godina dvadesetog stoljeća, a »Mračna godina« slijedi hrvatskog legionara u bitci za Staljingrad 1942. godine. Logorašica koja se iz Auschwitza vraća u rodnu Budimpeštu 1945. godine i ne našavši razloga da tamo ostane odlazi dalje na Zapad, junakinja je priče »Zaklonjeno sunce«, dok posljednja priča, »Izgubljeni krajevi«, zalazi u postfašističku sjevernu Italiju, također krajem četrdesetih.
Osim što pripovijedaju o osami, nesigurnosti i emocionalnoj praznini kao posljedici takozvanih sudbinskih zbivanja po cijelo čovječanstvo ili barem narode, bile to revolucije, ratovi ili razdoblja velikih ekonomskih depresija, Jarkove priče dodiruju još jedan segment uzroka nastajanja određenih stanja svijesti. Obratite pažnju na opise pejzaža u ovim pričama: ne samo pejzaža kao scenografije tranzitnih epizoda odnosno putovanja (a likovi u ovim pričama doista puno putuju), nego i pejzaža kao aktivnog čimbenika mogućnosti ili nemogućnosti događanja namjeravanog djelovanja pojedinog lika. Tako i krajobraz, sastojao se on od nizova ruševnih zgrada zapaljenih bombama, ili pak od razbacanih zgrada poljoprivrednog gospodarstva odijeljenih mjesečinom preosvijetljenim strništem, biva nekom vrstom lika u ovim pričama, i on biva saveznikom ili protivnikom glavnim junacima, koji zato počesto imaju još jednu brigu više.
Sve zajedno uzevši, veliki je teret na plećima junaka ovih priča, i da nije onih spomenutih rijetkih trenutaka svjetlosti i ljepote, onih niotkuda u njihov svijet zalutalih žena, ovo bi bila jako mračna knjiga.
(Objavljeno u Glasu Istre, 8. kolovoza 2009.)
Post je objavljen 07.03.2010. u 09:52 sati.