Marketing
Balkanski Forrest Gump
Josip Novaković: »Prvi aprila«, roman, Algoritam, Zagreb, 2009.
Od rođenja pa do smrti, a i nešto poslije, glavni junak ovoga romana Ivan Dolinar nije imao sreće. Ili možda suprotno: baš zahvaljujući nevjerojatnoj sreći preživio je što mnogi drugi nisu, i doživio što mnogima neće biti nikada dano. Na oba ova načina možemo čitati roman Prvi aprila, i kao tragikomičan i kao komitragičan. S jedne strane, Ivan Dolinar prolazi kroz čudesne životne zgode, susreće slavne ličnosti, ljubav upoznaje u pravi životni čas iako baš ne na uobičajen način, preživljava ratne turbulencije, često mijenja poslove ali uvijek ispada da radi, uglavnom uspješno, ono što voli i što ga zanima, mudruje o smislu života, desetljeća mu prolaze kao u nekoj hrvatskoj odnosno balkanskoj inačici Forresta Gumpa.
S druge pak strane, taj zamišljeni ali ipak priprosti izdanak panonskih ravnica, rođen u malom gradu Nižegradu (koji po volji smjestite negdje između Varaždina i Osijeka), niže tragediju za tragedijom, gledano iz perspektive »malog« čovjeka koji si mora osigurati mjesto pod suncem ne baš demokratskih i ne baš humanih režima u kojima je prisiljen živjeti. Šikaniraju ga u školi, zbog studentske šale završava na Golom otoku, tamo susreće Tita i Indiru Gandi, ona mu daruje lepezu a on cigaru i produljenje kazne za dvije godine, igrom sudbine dospijeva u posljednji rat ali u redovima pogrešne vojske pa tek kasnije one druge, biva i žrtvom i zločincem, više-manje pasivno prati životne drame i tragične završetke svojih negdašnjih drugova, a bez groteske ne prolazi ni njegova smrt.
Zapravo su posljednja poglavlja, kroz koja Ivan Dolinar u stanju kliničke smrti svjedoči vlastitom sprovodu pa zatim ustaje iz groba da bi nekima od svojih poznanika i rođaka priuštio radost, a nekima infarkt, i najzanimljiviji dijelovi romana: apsurdan život završava na najapsurdniji mogući način, ako uopće završava. U tim se post-mortem sekvencama potenciraju sva pitanja nanizana tijekom Dolinarova života, i ostaju, naravno, neodgovorena, unatoč njegovoj ljubavi prema filozofiji.
U prvom dijelu roman je zabavan, nižu se smiješne zgode nalik doživljajima likova iz djela čeških humorista, iako one što govore o više nenamjernim nego svjesnim sukobima glavnog junaka s ideologijom aktualnog režima ponekad djeluju stereotipno. Drugi dio romana, onaj u kome padaju glave, ljudi se pištoljima ubijaju u birtijama a kasnije topovima na ratištima, na razorenim bespućima pronalaze se negdašnji prijatelji razapeti na križ, vojske pale, siluju i siju smrt, taj je dio romana mučan, i kao da priča neku drugu priču. A poduži završetak, kroz čije stranice nismo baš sigurni je li Ivan Dolinar medicinski fenomen ili samo duh zbunjenog pravednika, kao da priča priču sasvim treću. Tu svojevrsnu konfuziju možemo čitati i kao spisateljsku nedosljednost, ali i kao doslovnu sliku baš takvog, po mnogo čemu nedosljednog vremena.
Josip Novaković je hrvatski pisac koji već više od trideset godina živi u Americi, tamo piše i objavljuje na engleskom, pa je tako i ovaj roman prijevod engleskog izvornika na autorov materinji jezik. Ta okolnost uvelike utječe na način na koji je roman pisan: mnoge sekvence, izrazi, metafore, humoristični detalji i pogotovo sprdnje s politikom, pisani su tako da se svide američkom čitatelju, dok će našem čitatelju te iste formulacije često zazvučati iritantno, ili barem banalno. Legitimno je pravo autora da odabere svoju ciljanu publiku, kao što je legitimno da publika o čijem zavičaju, mentalitetu i povijesnoj sudbini pripovijeda neko književno djelo, stekne i istakne vlastiti dojam o njegovoj (ne)vjerodostojnosti.
(Objavljeno u Glasu Istre, 14. studenog 2009.)
Post je objavljen 14.03.2010. u 09:16 sati.