Marketing
Inercija beznađa
Tomislav Zajec: »Lunapark«, roman, EPH / Novi Liber, Zagreb, 2009.
Bjegunac iz odgojno-popravnog doma, petnaestogodišnji dječak, teško bolestan, luta velegradom, preživljava radeći povremene fizičke poslove, nastupajući u pedofilskim pornićima ili prihvaćajući zaštitu ocvale nimfomanke i družeći se s odmetnutom djecom moćnih političara. Zaljubljuje se u kćer odvjetnice angažirane u procesima ratnim zločincima, veza postaje besperspektivna kad nakon eksplozije svog automobila odvjetnica svoju kćer šalje na sigurno, u Ameriku. Sve to vrijeme mašta kako će pronaći majku koju nikad nije poznavao, a čiju nejasnu izblijedjelu fotografiju čuva kao jedinu svoju imovinu.
U teškim trenucima razgovara sa svojim anđelom-čuvarem, nadnaravnim ali bojažljivim i krhkim stvorenjem, nesposobnim da mu u ičemu pomogne. A pomoć mu je itekako potrebna, i zbog bolesti, i zbog loše sreće, i zbog snova za koje je sasvim izvjesno da se neće ostvariti. Stoga on živi dan za danom, za rijetke trenutke sigurnosti, spavanja u suhom, mogućnosti da se opere i najede, trenutke varljive nade da je možda čak i voljen, za takve trenutke u kojima svoju trenutačnu situaciju sam sebi može opisati kao stanje sreće. Jer, stanje u kojima drugi ljudi tvrde da su sretni on nikada nije imao prilike upoznati. Kategorije, recimo to tako, građanske svakodnevice, ritma života, obiteljskih odnosa, u njegovu životu ne postoje.
Ovako skiciran sažetak Zajecovog romana daje naslutiti da je riječ o žestokom i provokativnom tekstu, koji upozorava na goruće moralne i socijalne probleme društva, koji viče i vrišti i vapi zbog sudbina o kojima nitko ne vodi računa, koje inercija beznađa vodi k sve dubljem propadanju, u svijet kriminala, droge, beskućništva, nemorala i nasilništva. Značajke, ili ako hoćemo, poruke ovog romana doista jesu takve, ali je intonacija sasvim suprotna. Ako se ovim tekstom nekome nešto poručuje, onda se o tome ne vrišti, već se bezglasno jeca, a jezovite suze odjekuju više od tisuća televizijskih reportaža i dokumentaraca.
Lunapark je doista žestok i provokativan, ali i beskrajno tužan, nježan i romantičan roman. Glavni je junak bezimen u svojoj domskoj pred-sudbini, a kasnije se identificira tek imenom Dante koje mu je nadjenula nekoć slavna a sada propala i u morfijsku ovisnost ogrezla pijanistica koja ga je zamalo oborila autom a zatim povela u svoj raskošni dom kao seksualnog roba. Samo privremenog, jer za neko vrijeme on će izvisiti, a njezin će miljenik postati njegov subjegunac iz popravnog doma. U višekratnim ponavljanjima scena njihova uzajamnog promatranja s prozora pijanističine kuće odnosno odozdo s ulice, uloge će se promijeniti - tko bi doli sad je gori, inverzija dviju inačica dvojbene sreće: obilje i sigurnost roba spram divlje slobode beskućništva i neimaštine.
Ti nagli usponi i padovi kratkotrajne naizgledne sređenosti protagonistova života, sređenosti u smislu zadovoljenosti trenutačnih osnovnih potreba, događat će se i na drugim mjestima u romanu. Primjerice, idiličnu sreću narkomanske komune u stanu koji je junakov prijatelj angažiran renovirati i oličiti, okončat će brutalan upad skinsa koji pretuku sve koji se unutra zateknu.
Fleš-bekovi u odlomcima tiskanima u kurzivu vraćaju glavnoga junaka u vrijeme njegova boravka u domu za napuštenu djecu i kratkotrajne sreće u jednoj udomiteljskoj obitelji: toj je sreći došao kraj kad je zamjenska majka zatrudnjela, pa u obitelji za njega više nije bilo mjesta. Taman kad se ponadao da je pronašao ljubav, ostao je bez nje, i osuđen je da je i dalje bezuspješno traži, i anđelima i socijalnim radnicima usprkos. Izvrstan je ovo roman.
(Objavljeno u Glasu Istre, 19. rujna 2009.)
Post je objavljen 07.03.2010. u 22:45 sati.