Marketing
Nekompatibilni parovi
Maja Sačer: »Božji grijesi«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb 2009.
Vječite prepirke koga je Bog prvi stvorio, sa ili bez suvišnih zašto, radikalizirajmo smjestivši u Eden ne jednog, nego dva prvostvorena muškarca. S vremenom naravno dođe i žena, ali već je prekasno, ova prva dvojica već su zasrali stvar. Tako je u prvoj priči svoje zbirke Maja Sačer postavila temelj onome o čemu će pisati u šesnaest priča što slijede. O muškarcu i ženi. Ponekad o njihovim potomcima ili precima, ali prvenstveno o njih dvoje, združenima uglavnom u krivo vrijeme na krivome mjestu.
O sasvim nekompatibilnim parovima koji se likom i djelom suprotstavljaju skoro svim Božjim zapovijedima, prkose im, i kad već ne mogu Njemu, tada jedno drugom ili u intimnijoj varijanti samima sebi izručuju svu patnju i bijes zbog neželjenog suočavanja s nametnutim izborima. Da, uvijek postoji izbor, samo što jedan od tih izbora počesto biva trajno i konačno rješenje, naravno drastično. Drugi izbor je najčešće mirenje sa situacijom i prihvaćanje postojećeg stanja. Od dva moguća izbora nijedan nije zadovoljavajući, a onaj koji bi bio zadovoljavajući - ne može se dogoditi, zbog tvrdoglavosti, zbog inata, zbog mržnje, zbog neznanja, zbog bilo kojeg iz asortimana ljudskih nesavršenosti.
Junakinje ovih priča (dakle, najčešće su to žene, tek u nekoliko priča pripušteni su muškarci kao glavni likovi) sudbinski su izazvane na patnju, raznih intenziteta i povoda. Psihološki zaplet takvih priča podsjeća na u književnosti već klasičan motiv emancipacije od vjerskog odgoja temeljenog na uvjerenju o nagradi i kazni. Osvješćivanje nastupa u trenutku kada nikakvo drugo objašnjenje za sudbinsku nepravdu (smrtonosnu bolest, siromaštvo, mužev preljub ili patološku ljubomoru) ne postoji doli napokon spoznate činjenice da nitko odozgo ničim ne upravlja i da nikome takvom, nepojmljivom i nadnaravnom, nismo ništa dužni. Ta spoznaja naravno ne donosi mir ni razrješenje problema, eventualno može pomoći uzimanju stvari malo čvršće u svoje ruke. Ženske ruke. Po potrebi i ženske šake. Po muškoj njušci.
Zbirka se kroz niz priča o bračnim ili drugovrsnim muško-ženskim odnosima razvija kao žestoki ženski samoobrambeni manifest, i u svom prvom dijelu prilično je anti-muška. Doduše, za muške likove koji izazivaju gnjev svojih partnerica teško da ćemo imati suosjećanja ili simpatije, ocrtani su uglavnom kao muške svinje koje bi i kod muškaraca najčešće izazvale prezirnu reakciju, no kako stranice odmiču lagano započinje peckanje i na ženski račun. Tek u posljednjih nekoliko priča identifikacija glavnog lika nije u pojedincu ili pojedinki, nego u paru, a to finale zbirke donosi nekoliko socijalno-distopijskih skica moguće budućnosti u kojoj će današnji problemi muško-ženskih nerazumijevanja postati sasvim sitni, minorni: prava muka nastupa tada kada Boga, shvaćenog kao sasvim opcionalni oslonac, nadomjesti od čovjeka kreiran sustav savršenosti. Bog prašta, ali takav sustav - ne. U današnjoj svakodnevici dobra volja, snošljivost, uzajamna podrška, riječ utjehe mogu pomoći i kad viša sila zakaže, ali u takvoj budućnosti ništa što je ljudsko nema šanse - pokoravanje je bezuvjetno i bez alternative.
I sad, suočeni s tim zlogukim proročanstvima, jesmo li spremniji prihvatiti sve mane, i muške i ženske, temeljito katalogizirane u prve dvije trećine ove zbirke? Ili smo spremniji oduprijeti im se, izbjeći neželjena supatništva? Odgovor nudi posljednja priča u zbirci, Srodna duša, svojevrsna kulminacija svih prethodnih šesnaest priča. A nisam rekao da je taj odgovor zadovoljavajući.
(Objavljeno u Glasu Istre, 10. listopada 2009.)
Post je objavljen 08.03.2010. u 09:44 sati.