Marketing
Sočne trash priče
Pajo Pakšu: »Welcome shit pack«, zbirka priča, Pakšu Blog, Vinkovci 2009.
Pajo Pakšu je čovjek-projekt, jedan od dijamanata vinkovačke alternativne scene, one scene koju čine, na primjer, Dubravko Mataković, grupa Septica te horda duhovitih Vinkovčana okupljena oko bloga Republika Vinkovci i njegovih odvojaka. Jedan od tih odvojaka je i Pakšin blog Prilozi za bijografiju dva idijota, gdje on već poodavno objavljuje svoje priče, no pisac Pajo Pakšu ušao je zasluženo svojim uradcima i u zapaženija književna izdanja kao što su zbirke Blog-priče i Da sam Šejn ili pak fanzin Vidimo se u Živinicama. Pakšu je živahno prisutan na desecima internetskih portala i foruma, na news-grupama, često gostuje i na tuđim blogovima, a njegov ćete trag prepoznati po jedinstvenom srdačnom pozdravu »Živiiiiijo!«, koji često ostavlja i umjesto potpisa, jer svi znaju o kome se radi.
Dakle, Pajo Pakšu je za dobar dio ljudi kojima su internet i književnost samo dva vozila za put do istovrsne zabave, već velika zvijezda, a sada je učinio nešto za njega prilično netipično. Objavio je knjigu. Doduše, netipična je ovdje samo činjenica da je objavio knjigu; sve drugo će oni koji ga znaju s neta smatrati sasvim primjereno tipičnim. Čak i samu namjeru.
Naime, Pajo Pakšu je ovu knjigu htio objaviti na toalet-papiru, ali je odustao kad su mu u tiskari rekli da bi takvo što bilo užasno skupo. (Uostalom, ne bi bilo ni originalno. Jednu knjigu tiskanu na toaletnom papiru, u Sarajevu onih najžešćih ratnih godina, imam doma.) Zato je Pakšu promijenio koncepciju i umjesto siromaške knjige osmislio »projekt« pa tako sada pod naslovom Welcome shit pack dobivate ukusno dizajniranu kartonsku kutiju, doduše prilično krhku i podložnu gužvanju; u kutiji su pak smješteni najprije cool bedž i još više cool upaljač dizajnirani u istom stilu kao i omot; zatim se u kutiji, da opravda prvobitnu namjeru, nalazi i nekoliko listića toalet-papira; i naposljetku tu je knjiga, odnosno rečena zbirka priča, tiskana ne na toaletnom, ali ipak na jako finom i tankom papiru pa ako je nužda baš jako velika…
Sve ovo nabrojano tek je atraktivni pakung za priče. A Pakšine priče su vrhunski trash, sadržajem, stilom i jezikom reprezentativne za imidž što ga ovaj autor već godinama gradi književnim i neknjiževnim sredstvima. Likovi su ovih priča oni s takozvanog društvenog dna, a zgode kojima su ti likovi podvrgnuti guraju ih prema tome dnu još dublje. U prvom su planu njihovih zgoda i nezgoda probavne tegobe, odmah do njih su one izazvane alkoholom, u poneku od priča doluta i motiv bolesti ili starosti, a seks najčešće ostaje samo pusta želja. Doživljaji Pakšinih junaka ispričani su vrlo naturalistički, sve se naziva pravim imenima, stranicama ove zbirke teku kubici tjelesnih izlučevina, a u pripovijedanju i dijalozima žargon je izdignut do razine sveobuhvatnog, iako vidno artificijelnog jezika.
Jasno je da ove priče »nisu za svakoga«, a mnogi će čistunci i posumnjati da je ovdje uopće riječ o književnosti. Jesam li već spomenuo pojam »trash«? Da bude jasno: to za mene nije vrijednosna, već estetska kategorija. Pod etiketom trasha nastaje umjetnost koja će nekome biti gadljiva, neprihvatljiva, kriminalna, netko će čak reći da je to anti-umjetnost, negacija prave umjetnosti (u ovom slučaju književnosti); no kako se u ovome Welcome shit packu radi o jasno i precizno oblikovanom svijetu s vlastitim etičkim i dramaturškim zakonitostima, jedan od doživljaja takve umjetnosti može biti i vrhunska zabava. Osobno, izuzetno sam se zabavljao čitajući oštre, beskompromisne, sokovima i vonjevima natopljene i izuzetno duhovite Pakšine priče.
(Objavljeno u Glasu Istre, 12. prosinca 2009.)
Post je objavljen 22.03.2010. u 18:46 sati.