Marketing
Ljubav ostarjelog punkera
Dule Nedeljković: »Ponedeljak«, roman, V.B.Z., Zagreb-Beograd-Sarajevo, 2008.
Moralo je kad-tad doći do ekonomske i kulturne neminovnosti da se djela autora iz jedne od država »uzajamno razumljivih jezika« istovremeno objavljuju u Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. V.B.Z. nije prva tvrtka koja je tako počela objavljivati knjige, ali se u zadnjih godinu-dvije s ovom trostrukom produkcijom uistinu zahuktala, pa je niz knjiga autora iz sve tri zemlje automatski dostupan svim trima književnim publikama, bez komplikacija oko uvoza i izvoza, prilagođene lekture i zasebnih izdanja.
Roman Ponedeljak beogradskog autora Duleta Nedeljkovića također je objavljen kod V.B.Z.-a u tri države odjednom, a njegov će rukopis bez problema i predrasuda u sve tri biti jednako dobro čitljiv. Riječ je o strahovito brzom, upravo euforičnom romanu čija je radnja stisnuta u jednom jedinom danu, iako brojni fleš-bekovi sežu do raznolikih epizoda iz osobne povijesti glavnoga junaka. Ponedjeljak je još poodavno zauzeo status najneomiljenijeg dana u tjednu, i piscima i pjesnicima i rock glazbenicima, no ovakav ponedjeljak kakav se dogodio Nedeljkovićevom junaku teško je i zamisliti. Zapravo, i junaka je teško zamisliti ovako kako ga je pisac oblikovao: to je zaposleni 40-godišnjak, samac, pripadnik vremenom itekako pregažene prve jugoslavenske punk-generacije koji se pokušava snaći u životu, ali stagnira jer je zapeo na »furkama« iz davne mladosti.
Alkohol, droge i poneka knjiga najbitnije su mu preokupacije, koje mu tog kobnog ponedjeljka skoro dođu glave: umjesto da sjedne na svoje radno mjesto i radi bilo što, on se na samom ulazu u zgradu svoje tvrtke okreće natrag i odlazi u vrevu usijanog grada. Slijedi junakovo bauljanje kroz prostor-vremenski labirint garniran fiziološkim poteškoćama zbog svega što je minulog vikenda utrpao u sebe, ali i napornim sjećanjima, koja svakom osjetilnom doživljaju tog teškog ponedjeljka poput pečata priheftaju i obrazloženje, malu povijest svega što je dovelo do baš takvog stanja, do baš takvog njegovog odnosa prema svemu što čini društveni život: školi, roditeljima, ženama, ljubavi, seksu, prijateljima, hrani, automobilima, glazbi, nogometu, topografiji urbanog mladenaštva, sve do umijeća preživljavanja i smisla života.
Je li glavni junak Ponedeljka klasični gubitnik, stereotipni romaneskni luzer? Ne baš, iz nekoliko razloga. Prvo, kroz život prolazi s posvemašnjom ravnodušnošću, što se na trenutke natura kao osobina i generacije iz koje je izrastao; ali u jednoj od digresija saznajemo kako su skoro svi njegovi poznanici iz mladosti uspjeli u nečemu, naravno ne uvijek s istim moralnim predznakom, ali već taj njegov pogled prema njima izdvaja ga iz mase slučajnih suputnika. Drugo, on ničemu ne teži, nema ideala, ne pokazuje nikakvu svjesnost (osim što ironizira tuđu), pa stoga ne pati ni od frustracija ni od stresa izazvanih neuspjehom. Iako mu je, gledano izvana, jako loše, njemu je zapravo jako dobro. Ustvari, junak ovoga romana arhetip je lika kome ne bismo dali da nam pričuva ni nacrtanu ovcu, a opet stječe naše čitateljske simpatije, pogotovo na samome kraju, kada spozna motiv i razlog zbog kojeg će mu se isplatiti da se promijeni, da se popravi. Razlog je, naravno, ljubav. Ona prava, godinama tražena, stotinama puta promašivana.
Svemu ovome treba dodati da je roman pisan izuzetno zanimljivo, živahno, zabavno, dinamično, na trenutke čak i napeto; tekst je prebogat vrlo kratkim epizodama u kojima se euforično smjenjuju godine, lokacije i osobe, s mnogo lucidnih zapažanja o onovremenim događanjima u zemlji i svijetu, vrlo često obojanih i kritički i satirički, i dokumentaristički ali i krajnje osobno.
(Objavljeno u Glasu Istre, 12. rujna 2009.)
Post je objavljen 07.03.2010. u 21:30 sati.