Marketing
Rock'n'roll u perfektu
Grupa autora: »Zvučni zid«, zbirka priča, V.B.Z., Zagreb, 2009.
Urednici ove zbirke Arsen Oremović i Borivoj Radaković pozvali su stanoviti broj pisaca, novinara, redatelja, fotografa i ljudi sličnih profila iz »rockerske subkulture« da pričama, esejima i sjećanjima ožive idole iz vremena svoje rockerske mladosti. Autorima je ostavljena sloboda da iskoriste bilo koji glazbeni poticaj za svoje tekstove, ali tajni plan urednika bio je bez izričite narudžbe dobiti priče u kojima će negdašnje rock-zvijezde biti protagonisti sasvim fiktivnih događanja, možda čak i budućih, ne samo onih zamagljenih velom neotuđivih ugodnih uspomena.
Tajni se plan urednika izjalovio; štoviše, oni sami morali su dopisati priče koje će pogoditi baš u tu nezadanu temu, no zbirka koja je nastala odazivom čak dvadeset i sedmero autorica i autora svejedno je zanimljiva i intrigantna.
Većina se autora pozivu odazvala pišući autobiografske priče, o vlastitim zgodama i nezgodama iz tog nezaboravnog doba nezrelosti i traganja za bilo kakvim čvrstim uporištem, orijentirom, uzorom. Mnogi su ga našli u glazbi, u pojedinim konkretnim ličnostima, i inače vrlo bitnima za povijest i domaćeg i svjetskog rocka (a među njima prevladavaju, nije ni čudno, Bob Dylan, Iggy Pop i Branimir Štulić Johnny) ili u pojedinim pjesmama. Generacijski različiti, autori su posezali i za različitim glazbenim trendovima, među kojima čisto statistički u ovoj zbirci prevladavaju punk i novi val. Te autobiografske ili poluautobiografske priče govore o prvim gitarama, prvim bendovima, prvim pijanstvima, prvim ili po nečemu presudnim koncertima, o osobnim susretima s rock-idolima ili o stvarnom i lažnom sjaju i utjecaju neke rock-zvijezde na »ekipu iz kvarta«. Ovakav tip priče najbolje je sjeo Ahmedu Buriću, Ediju Jurkoviću, Borisu Periću, Daliboru Mataniću i Krešimiru Mišaku.
Dio autora opredijelio se, međutim, za potpuno fikcijske priče, i iako većina njih zadanu temu dodiruje tek ovlaš, smještajući radnju i likove u neki glazbeni kontekst, takve su priče u ovoj zbirci najuspjelije, a posebnu pohvalu zaslužuju tekstovi Olje Savičević-Ivančević, Nenada Rizvanovića, Roberta Roklicera i Željane Giljanović.
Tek se manji broj autora odlučio za glavne likove svojih priča uzeti osobne rock-idole. Priča o mladom Bobu Dylanu koji u bolnici posjećuje ostarjelog Woodyja Guthrieja odlično je ispala Vladimiru Arsenijeviću, a priča Dražena Stjepandića o jedinom političkom angažmanu Jure Stublića izvrsno je uspjela groteska.
Najspominjaniji rocker u ovoj zbirci svakako je Johnny Štulić. Azrini koncerti, Azrine pjesme, Johnny kao karizmatična pojava, legenda koja se na vrijeme povukla, heroj, izdajnik i bjegunac, onaj koji je mnogima otvorio oči i istodobno onaj koji je tolike zavarao svojom slatkorječivošću, naposljetku onaj čiji se povratak iščekuje željno poput Mesijinog, ili ga se pak više ne želi vidjeti jer on je svoje obavio, a njegovi su poklonici odrasli, zaposlili se, poženili, uspješni su i sasvim nebuntovni članovi društva; takvi motivi i stavovi o Johnnyju javljaju se u bar desetak priča u ovoj zbirci i iz njih je sasvim očito tko bi nedvojbeno zasjeo na prvo mjesto kada bi se sastavljala top-lista najutjecajnije osobnosti u svijetu rock'n'rolla na ovim našim prostorima. No, iako je Johnny mnogima bio ključ, okidač, katalizator, vizija, anđeo čuvar svijesti i savjesti, većina je jednodušna u ocjeni da je njegovo vrijeme prošlo. Ili da, kad se postane »stariji i mudriji«, od negdašnjeg trojstva sex&drugs&rock'n'roll, kako u svom eseju poručuje Renato Baretić, važan ostaje jedino rock'n'roll.
(Objavljeno u Glasu Istre, 5. prosinca 2009.)
Post je objavljen 21.03.2010. u 10:52 sati.