Knjiga za plažu
14.03.2010., nedjelja
Putovima Marka Pola
 Boris Veličan: »Odavde do tralala«, putopis, Algoritam, Zagreb, 2009. Nekoć su putopisci bili odvažni istraživači i bilježitelji novog i nepoznatog, a glavni im je cilj bio prenijeti čitateljima saznanja i dojmove o egzotičnim krajevima i njihovim žiteljima. Danas se na daleka putovanja odlazi uz debelu sponzorsku potporu, doniranim vozilima nakićenim logotipima poznatih tvrtki, a putovanju glavni cilj često nije putopisna knjiga, već televizijski dokumentarac. Boris Veličan svoja je dva putovanja trasom negdašnjeg povijesnog Puta svile poduzeo s ne previše izdašnom sponzorskom potporom. Prvi put putovao je 2001. godine, od Hrvatske preko Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Turske, Irana i Pakistana do zapadnokineskoga grada Kašgara, džipom u društvu kamermana Vjerana Hrpke; a ponovno je taj isti put prošao 2008. godine, ali sam i na motoru. Poticaj za ponavljanje putovanja bio je teroristički napad na njujorške nebodere 11. rujna 2001., jer njegovo je prvo putovanje završilo malo uoči tog napada, a iduće godine su u posjećene i opisane krajeve donijele velike promjene. Moderni putopisi sve su manje opisi atrakcija, a sve više osobni, gotovo intimni dnevnici putovanja. I ovaj autor je mnoge retke svoje knjige posvetio upravo sebi, svojim viđenjima stvari, komentarima i osjećajima, pa čak i svojim fiziološkim stanjima. Netko bi pomislio da čitatelja doista ne bi trebalo zanimati kako se naš pisac-putnik nosio sa svojim probavnim tegobama, ali zanimljivo je da su baš takve potrebe, opisima mjesta svoga zadovoljavanja, dodatno ilustrirale kako se higijenske ali i kulturološke navike običnih ljudi mijenjaju kako se napreduje prema Istoku, te kako u istom pravcu putovanja jedan običan WC od objekta za samoizolaciju prerasta čak u - društvenu prostoriju. Sitnice iz svakodnevnog života - kako i što ljudi jedu, kako i na čemu spavaju, što piju, što nude gostima, kako zarađuju za život, kako su sredili obiteljski život i svoj dom, i slično - u ovom su putopisu najslikovitije, povrh svih povijesnih spomenika i prirodnih ljepota koje autor nije zaobilazio, ali im nije pridavao ni prevelik značaj. Zanimljivi su i razgovori s mnogobrojnim domaćinima, starim i novostečenim prijateljima, nerijetko o politici i socijalnim temama, ali češće ponovno o svakodnevnom životu, o svemu što čovjeka tišti ili raduje na ovome svijetu. Epizode u kojima se pisac-putnik nastoji nositi s birokratskim poteškoćama - s carinicima, vojnicima i policajcima, s ponekad nepremostivom papirologijom i za ovakav put često presudnim nedostatkom dozvola koje bi svaki »normalan« putnik trebao imati - u priču unose čak i dozu napetosti. Trasom kojom je prije osamstotinjak godina prolazio Marko Polo, Boris je Veličan prošao svakako brže, s drukčijim ciljevima i motivima, ali knjigu je pisao silno nastojeći da svoje putovanje opiše kao pomalo drsku avanturu. Drugo putovanje, poduzeto osam godina nakon pada njujorških »blizanaca«, u knjizi zauzima puno manje prostora nego prvo, ali zapisi o njemu baš i ne pokazuju da se u osam godina nešto bitno promijenilo. Najuzbudljivija epizoda u tom dijelu knjige je svjedočenje terorističkom napadu na dansku ambasadu u Pakistanu, u vrijeme afere s »onim« karikaturama; no ostatak putovanja protekao je u uglavnom mirnom posjećivanju osam godina starijih poznanika s prve ekspedicije. Mnogi su ga se sjetili, neki čak i s velikim oduševljenjem, otkrivajući tako jednu često zanemarivanu dimenziju zapisanih putovanja: nisu ona samo doživljaj za putnika, već i za njegove domaćine. (Objavljeno u Glasu Istre, 21. studenog 2009.) |
