Marketing
Priče o nesavršenosti
Vesna Popović: »Miran san do odredišta«, zbirka SF priča i drama, Digital Point, Rijeka, 2009.
Zbirka SF novela i drama Miran san do odredišta posthumno je izdanje koje objedinjuje najbolje što je u žanru znanstvene fantastike od kasnih 70-ih do ranih 90-ih napisala jedna od najcjenjenijih hrvatskih SF spisateljica Siriusove generacije Vesna Popović. Ova knjiga stoga nudi zaokružen i, nažalost, konačan portret jedne izuzetne stvaralačke osobnosti. Ljubitelji znanstvene fantastike će, pročitavši ovu knjigu, vjerojatno sa žaljenjem konstatirati da se danas tako više (uglavnom) ne piše.
Nakon predgovora Aleksandra Žiljka, u ulozi svojevrsnog prologa slijedi tekst predavanja što ga je ova autorica održala na SF konvenciji Rikon u Rijeci 1997. godine. Iako je u ono vrijeme mlađim ljubiteljima SF-a tim predavanjem Popović ponajprije pokušala objasniti što je to SF književnost i zašto baš taj žanr nju zanima kao pisca, taj vrlo jasan i pregledan tekst odiše čak i duhom manifesta. »Esefovci su istovremeno najmaštovitiji i najrealniji stvorovi na kugli zemaljskoj. To su ljudi koji se ne osvrću s ironijom na svoje velike želje iz mladosti, nego još uvijek jednako vjeruju da se one mogu ostvariti«, govorila je Popović prije dvanaest godina, a onome tko ljubitelje SF-a optužuje za eskapizam, eto njenog sjajnog odgovora: »SF nije izmicanje i bijeg od stvarnosti i svakodnevnice nego naprotiv stalno sagledavanje svih aspekata odnosa prema njoj«. I pregršt drugih sjajnih misli nudi se u ovome tekstu, no valja reći nešto i o pričama.
Priče su sjajne, svaka od njih je pravi mali biser. Psihologija likova je vrlo tanano razrađena, interakcijom među likovima, obično kroz dijaloge, postavlja se scena za glavni zaplet, a ideje znanstvenih, tehničkih ili socijalnih odmaka od poznatog svijeta doista su izvrsno odabrane. Raspleti priča nisu pravocrtni, već se granaju u dvostruke ili čak trostruke petlje, pogotovo kad se radi o putovanju kroz vrijeme. Omiljeni motiv Vesne Popović je i nesavršenost, bilo nekog izuma, bilo društvenog uređenja, bilo povijesnog vremena, sadašnjeg, prošlog ili budućeg.
U priči Igla opisuje se tako svijet daleke budućnosti u kome je čovjek jedino preživjelo živo biće. Baš tako: nema više ni životinja, ni biljaka, ni bakterija, čovjek je potpuni gospodar svoga planeta, a problem naravno nastupa kada se ta činjenica ne smatra samo znanstvenom ili biološkom datošću već - ideologijom, čak i totalitarnom, u smislu da je svako znanstveno propitivanje je li u prošlosti bilo bića drukčijih od čovjeka u tom vremenu heretičko. Sindrom viteštva je višeznačna priča koja počinje raspravom o muško-ženskim odnosima, zakomplicira se pogreškom u eksperimentima s vremeplovom i u 21. stoljeće dođe vitez iz 17. stoljeća, a rasplamsa epilogom koji činjenično, ali ne i etički, poništava većinu ranijih događaja. I u priči Nagrada putuje se kroz vrijeme, ali zato da bi se propitalo granice licemjerja i čovjekoljublja, zločina i odgovornosti, uz vrlo zanimljivu upotrebu vremenskog paradoksa najprije njegovom naznakom, a zatim odbacivanjem.
Radnja naslovne priče, Miran san do odredišta, događa se na svemirskom brodu, a pred likove postavlja izazovne dvojbe o vrijednosti ljudskih života. Sasvim drukčija od ostalih je priča Produljeni samoglasnik, protegnuta od djetinjstva pa do zrele dobi i od nepouzdane mašte do varljive realnosti glavnoga junaka, a minijatura Ateist 3003. godine efektnim se završetkom suprotstavlja homocentričnome svijetu. Pričama su dodane i dvije drame, Rođaci i Suputnik: u prvoj se zaplet vrti oko ubojstva, a u drugoj oko paranormalnih sposobnosti.
(Objavljeno u Glasu Istre, 31. listopada 2009.)
Post je objavljen 13.03.2010. u 23:00 sati.