Marketing
Grad bezdomnika
Vladimir Stojsavljević: »Pula«, roman, Konzor, Zagreb, 2009.
Bojim se da bi neka grublja duša, ukoliko je takva uopće kadra uzeti knjigu u ruke i dočitati je do kraja, mogla prasnuti s etiketom da je ovo roman o pederima, lezbijkama i pedofilima. Pa još dodati, mjerkajući naslov: pa zar nam takvo što treba?
Naprotiv, suptilan je ovo roman, vrlo slojevit i gust. Radnja mu se doduše razlijeva prepoznatljivom topografijom grada Pule, ali Pula je tu literarnu čast dobila ponajprije zato što simbolikom legendi o svome postanku i cjelokupnom svojom poviješću, poput školjke što obgrljuje biser, u svoje okrilje prima sudbine glavnih junaka bolje od ijednog drugog mjesta na zemaljskoj kugli. Analogijom između mitske ali moguće povijesti i vremena u kojem žive junaci Stojsavljevićeva romana efektno se postavlja pitanje izbjeglištva, bezdomništva, izgubljenosti, nenalaženja, a povrh svega pitanje mogućnosti utočišta. Jer, baš takav grad, što su ga u mitsko doba prije toliko tisućljeća osnovali bjegunci koji se nisu smjeli vratiti svome domu (Kolhiđani, a ne kako se uvriježeno griješi njihovi neprijatelji Argonauti), onome tko je iz svoga grada ili sela morao otići mogao bi postati drugi dom, mogao bi imati debelo utemeljenih razloga za otvaranje svoga okrilja. Međutim, onome tko u tuđini ne spava mirnim snom, kome se u tmini noći otimlju krikovi sjećanja na eksplozije, pucnje, plamen, noževe, bodljikavu žicu - njemu je svejedno gdje mu je privremeni dom, jer takav se nigdje ne može skrasiti i nikuda ne može pobjeći od sjećanja što ga progone. Njegov je dar da bude putnik koji se raduje utočištu - uništen grubom silom još tamo, na pragu njegova pravoga doma.
Sve ovo, naravno, ne znaju likovi čije se sudbine kroz stranice ovog romana isprepliću. Ili barem ne znaju odmah. Petnaestogodišnja djevojčica Luna zaljubljuje se u mnogo starijeg bosanskog prognanika Mahana. Lunina samohrana majka Franka za ljubav nalazi - prijateljicu. Lunin malo stariji brat Igor zaljubljuje se u vršnjaka sličnog sebi. U vidno polje glavnih junaka ulaze još Lunin otac koji preženjen odavno živi u Italiji, Lunina jedina i najbolja prijateljica Marina, njen srednjoškolski profesor povijesti, u Luninog Mahana nesretno zaljubljena prognanica Vahida, a iz prikrajaka svijesti o sebi i svom mjestu u svijetu vrebaju ih Jason i Medeja, James Joyce i poneki stih pjesnikinje zaboravljenog imena.
U dušama ovih nekoliko glavnih junaka problem identiteta ne postoji; štoviše, svatko će se prilično čvrsto i samosvjesno odrediti i samodefinirati, čak i bliskim osobama usprkos. Kad ne bi bili toliko istraumatizirani prošlošću, ostavljanjima, odlascima, zbog te okrenutosti sebi čak bi nam se činili sebičnima. Ali problem, trauma, pa na kraju i tragedija, proizlaze iz nepouzdanja u svijet oko sebe, iz straha da možda čak i oni koji se čine bliskima neće doista shvatiti, razumjeti, prihvatiti. Iz prikrajka se u fokus prikrada i motiv osjećaja krivnje koji se nameće žrtvi, što biva vrhuncem nerazumijevanja u slučaju povjeravanja ili razotkrivanja, ali i najvećom kočnicom u sklapanju intimnijeg kontakta ili veze.
Tjeskoban je ovo roman, iako najvećim brojem stranica poput furije kovitla Lunin životni entuzijazam, energija i posvećenost vlastitim idealima. Luna na kraju, iako niti nju sudbina ne mazi, jedina izlazi kao pobjednica, barem toliko nam je autor dao da saznamo, ostali su likovi pri kraju romana malko prigušeni. Zapravo, za ostale ćemo likove povjerovati da su se nekako i snašli, dok s Lunom i dalje, iako je roman završio, dijelimo strepnju je li našla svoj mir ili ga još uvijek traži.
(Objavljeno u Glasu Istre, 19. prosinca 2009.)
Post je objavljen 24.03.2010. u 10:55 sati.