Marketing
Kako se riješiti leša
Zoran Pilić: »Krimskrams«, roman, Profil, Zagreb, 2009.
Egzistencijalističko-kriminalistički roman s obiljem crnog humora, eto to je Krimskrams Zorana Pilića, a to shvatite kao veliki kompliment. Još veći kompliment uputit ću na račun istančanog pripovjedačkog stila ovog autora, kojeg, nadam se, poznajete po njegovoj prethodnoj knjizi, zbirci priča Doggiestyle. U toj prvoj zbirci dominirali su crnjaci, no s obje ove knjige u ruci (i u glavi) osjeća se da je prva nekako bila priprema za drugu, da je niz »crnjačkih« eksperimenata u kratkim pričama bio trening za »generalni crnjak« što ga dobismo u ovom romanu: podebljem, monumentalnom, ali itekako vrijednom čitanja.
Prekopate li svoju filmofilsku memoriju, sigurno ćete se prisjetiti barem nekoliko filmskih naslova u kojima se likovi dovijaju kako se riješiti leša. Taj klasični filmski motiv i u ovom je romanu okidač fabule, skoro sve što se u romanu zbiva vezano je uz taj »problem« ili je njegova posljedica, no taj je, recimo, motiv, vrlo vješto zakamufliran, i potrebne su stranice i stranice čitateljske detekcije da bi se elementi ove krimi-priče posložili u logičnu cjelinu.
Dok taj klasični motiv krimića iz pozadine daje impulse postupnom razvoju napetosti, u prvom planu odvija se sasvim drukčija priča, opet s obilnim dozama crnoga humora. Glavnome liku na početku romana umire djevojka, što je sasvim zgodna podloga za psihološku dramu koja se počinje nazirati s prvim poglavljima. Frustracija glavnoga junaka je u neproporcionalnosti njegova društveno očekivanog ponašanja u takvim okolnostima i njegova stvarnog duševnog stanja - jer, da je dotična poživjela samo par sati ili dana duže, već bi i »službeno« bila bivša. Ovako je situacija vrlo nezgodna jer se razlaz još nije stigao objelodaniti, i svi, pa i dvojica najbližih prijatelja, od glavnoga junaka očekuju ucviljenost i shrvanost, dok su u njegovoj glavi raspoloženja sasvim drukčija.
O svojim osjećajnim stanjima glavni se junak ispovijeda psihoterapeutkinji, u pripovjedačkome nizu odvojenom od glavnog toka radnje. Malo-pomalo postaje jasno da se te ispovijedi događaju puno kasnije od glavnog toka radnje, u nekakvoj terapijskoj zajednici na nekakvom jadranskom otočiću, duhovito imenovanom Bićerin. Uz glavnog junaka, za koga ispada da je polurealizirani pisac, na otočiću su izolirani i neki drugi uvrnuti likovi, sve umjetničke duše s duševnim poteškoćama, u atmosferi nalik na Big Brother, samo bez medijskog prijenosa.
U glavnom tijeku radnje, nakon prve smrti odmah na početku, malo kasnije slijedi ih još nekoliko. Tri bliska prijatelja postupno postaju suučesnici, a zatim i najveća opasnost jedan drugome. Do raspleta dolazi opet preko leševa, a tek na samom kraju spajaju se gradski i otočki fabularni niz. I tek na samom kraju, u tom efektnom spoju eksplozivnih spoznaja između likova, rasvjetljava se smisao ovog prekrasnog, zabavnog, duhovitog i tragikomičnog romana. Roman, naime, govori o bijegu od stvarnosti, od takve stvarnosti koja ne zaslužuje ni pozornost ni posvećivanje, a kamoli podršku životnim usmjerenjem, radom i doprinosom takozvanoj zajednici. Povremeni bljeskovi (u razmišljanjima ili razgovorima likova) odnosa i stavova prema stvarnim zbivanjima i pojavnostima u našoj društvenoj i političkoj današnjici, obojani naravno cinizmom, služe ovlašnom - jer više ni ne treba - oslikavanju svijeta od kojeg se želi pobjeći. Netko to čini umiranjem, netko ubijanjem, netko nihilizmom i asocijalnim načinom života, a nekima, koji su shvatili da je sva njihova vjera u svijet i ljude bila uzaludna, nakon svega na raspolaganju ostaje samo - ludilo.
(Objavljeno u Glasu Istre, 22. kolovoza 2009.)
Post je objavljen 07.03.2010. u 11:55 sati.