Marketing
Čarobni brijeg
Srđan Valjarević: »Komo«, roman, Sandorf, Zagreb, 2008.
Naravno da me klasični roman Thomasa Manna nadahnuo za naslov prikaza ovog romana beogradskog pisca Srđana Valjarevića. Tko je pak čitao Mannov »Čarobni brijeg«, imat će dodatni motiv i za čitanje romana »Komo« jer su oba djela zapravo vrlo slična po atmosferi i po nekim dubljim ljudskim porukama koje proističu iz laganih, sporih događanja i iz interakcija glavnog lika s ostalima s kojima se zatiče na neobičnom, idiličnom, izoliranom, gotovo utopijskom mjestu.
Kod Valjarevića to neobično mjesto nalazi se na brijegu iznad jezera Como u sjevernoj Italiji, gdje glavni junak romana, još nedovoljno afirmirani beogradski pisac, dolazi na mjesec dana plaćenog boravka kao korisnik Rockefellerove stipendije. Ako se možda i oslanja na neke biografsko-faktografske epizode iz autorova života, ovdje to nije toliko bitno, sasvim ga bezbrižno možemo čitati i kao čistu fikciju.
Dakle, pisac iz jedne balkanske zemlje, zemlje koja ratuje, i u kojoj se zbog toga stanovite kategorije ljudi ne osjećaju dobro, a ponajmanje ponosno, dolazi u internacionalnu oazu umjetnosti i znanosti. Književnici, fotografi, slikari, matematičari, biolozi, lingvisti i drugi lumeni iz cijelog svijeta na poziv Rockefellerove fondacije dolaze u kompleks vila pažljivo rasutih duž brda zvanog Tragedija. Luksuzno smješteni, brižno dvoreni i hranjeni, opskrbljeni čak i izdašnim džeparcem, korisnici tih stipendija u vilama na brdu Tragedija dobivaju priliku da mjesec dana rade, da stvaraju i da se bave onime čime se inače bave, ali ih tu nitko neće smetati ni uznemiravati. Sve što se od gostiju traži je da sudjeluju na zajedničkim večerima, ali ako ne žele, ne moraju ni to.
Naš junak, pisac koji je stipendijski boravak na jezeru Como prigrlio kao mentalnu slamku spasa i priliku za makar privremeni bijeg iz beogradskog beznađa, međutim ima problem: baš mu se i ne radi. Njemu je bilo samo do bijega, ne do pisanja u miru i tišini ove luksuzne umjetničke komune. Zato ga potpuno preokupira promatranje, kako veličanstvenih prirodnih ljepota u tom kraju, tako i ljudi, ostalih gostiju, drugih stipendista. Termini mjesečnih stipendija za sve su goste različiti: neki s kojima se u prvih nekoliko dana uspio sprijateljiti brzo će otići, za njima će doći drugi; s nekima će uspostaviti bliskiji kontakt, s drugima će ostati tek formalan ili čak pokazivati antipatiju; a najviše će se zbližiti s dvojicom konobara koji u središnjoj vili poslužuju goste. U podnožju brijega je i selo, čiji mještani nikada u životu nisu kročili na taj čarobni brijeg, a u selu glavni junak također nalazi prijatelje, s kojima postaje čak i bliskiji nego s gostima vila na brijegu.
Sasvim lagano, kroz neobavezne razgovore, šetnje prirodom, postupna otkrića lokalnih atrakcija i njihove povijesti, kroz relativno česte alkoholne epizode (pisati ili piti za glavnoga junaka nikad nije bilo pitanje), sitne uzajamne usluge i stjecanje povjerenja među gostima brda Tragedija, oblikuje se slika svijeta koji sve dublje uvlači glavnoga junaka. Naravno da je poželio ostati i ne vraćati se tamo. U svega mjesec dana biti pripadnikom cvijeta svjetske inteligencije koji se okuplja povrh jezera Como, ali i odškrinuti vrata stvarnog života u getoiziranom seocetu podno Rockefellerova brijega, iskustvo je kojim glavni junak stječe moć razlikovanja savršenog i nesavršenog, toplo ljudskog i hladno formalnog. Iako mu to nije bilo ni na kraj pameti, iako mu je čak i odbojna bila pomisao da je zbog toga na tom čarobnom brijegu, glavni junak u tih utopijskih mjesec dana postaje - bolji čovjek.
(Objavljeno u Glasu Istre, 17. listopada 2009.)
Post je objavljen 13.03.2010. u 21:47 sati.