Marketing
Kad SF-pisac sretne Boga
Darko Macan: »42/Pročitaj i daj dalje«, zbirka SF priča, Mentor, Zagreb, 2009.
Neke od najljepših znanstvenofantastičnih priča ikad napisanih, ne samo u domaćem već mrtav-hladan tvrdim i u svjetskom SF-u, nalaze se u ovoj zbirci. Po mom skromnom mišljenju, Darko Macan je najbolji hrvatski pisac znanstvene fantastike, i velika je šteta što njegov objavljeni opus SF-proze za odrasle zasad obuhvaća svega dvije samostalne knjige (povrh toga objavio je četiri fantastična romana za djecu i jednu knjigu kritika domaće SF-proze). Macan je naprosto pisac i sa stilom i s idejom; mnoge njegove priče žanrovski su biseri, istodobno nas produhovljuju i zabavljaju, istovremeno nas i educiraju što je znanstvena fantastika i kako je treba pisati. Užitak će ova podeblja zbirka pružiti i SF-sladokuscima i potpunim žanrovskim početnicima, a kome ni to ne bude dosta, na Macanovom blogu može iz tjedna u tjedan pratiti bilješke o tome kako su nastale pojedine priče.
Zbirka je i fizički podijeljena u dva dijela: iza naslova 42 nižu se priče koje je autor nazvao »tragedijama«, a kad okrenemo knjigu naopačke, umjesto stražnje korice zagledat ćemo drugu naslovnicu s natpisom Pročitaj i daj dalje iza čega slijede »komedije«. Ovo samo uvjetno shvatite ozbiljno: ima i među »tragedijama« krasnih humornih pasaža, kao što i među »komedijama« ima i smrtno ozbiljnih dubokoumnosti (želim da se to shvati kao kompliment). Zbirka sadrži 42 priče (odatle joj i jedan od naslova, iako će svaki SF-sladokusac u toj brojci vidjeti i drugo značenje), po 21 »tragedija« i isto toliko »komedija«, iako »tragedije« zauzimaju dobre tri četvrtine knjige. Prsti obje ruke nisu dovoljni da pobrojimo koliko je u ovoj zbirci nagrađenih priča, te onih koje su nakon svog prvog objavljivanja ubrzo postale obožavane i kultne.
Preko Kalavalahalatine je priča s kojom je Macan pobijedio na jednom od Istrakonovih natječaja, prekrasna je to priča o različitosti, ropstvu, nagonima i snovima o slobodi. Priča Labuđi cjelov, smještena u daleku budućnost na dalekom planetu, vrlo potresno pripovijeda kako neke ovozemaljske kvarnosti nikada ne umiru, a iskupljenje od grijeha, genetski upakiranog odlaskom s rodnog planeta, moguće je jedino na osobnoj razini i to kroz bezgraničnu ljubav. Mihovil Škotska Sniježnica klasična je Macanova priča koja je već poslužila desecima drugih pisaca kao uzor u vježbanju upravljanja vremenskim paradoksima, dok je Put za Stumu jedan od domaćih literarnih kanona za preplitanje stvarnih i virtualnih svjetova. Već mi je i teško dalje izdvajati pojedine priče, puno ima izvrsnih, vrijednih, povijesnih i antologijskih.
Gotovo da i nema motiva u znanstvenoj fantastici koji Macan nije već obradio ili koji među našim piscima nije prvi obradio, postavivši standarde domišljatosti i višeslojnosti koji, međutim, nisu nedostižni. Dapače, ovaj autor čak kao da namjerno u svojim pričama ostavlja poneka odškrinuta vrata, poneku nezaokruženu ideju kao izazov drugim autorima, dovoljno hrabrima da nastave posao. Po izazovnosti i literarnoj ljepoti prednjače socijalne i ljubavne priče: malo koji domaći autor uopće vodi ovoliko računa o emocijama svojih likova, ali i da kod čitatelja potakne suosjećanje prema likovima, kao Darko Macan.
U nekolicini od ovih priča tema je i SF-književnost »kao takva«, SF-pisci se kao likovi pitaju zašto i kako rade to što rade, čak i s Bogom razgovaraju o tome. Doista, ima li za SF-pisca većeg izazova od razgovora s Bogom? Ali vrijedi i obrnuto: ima li za Boga većeg izazova od razgovora s SF-piscem? Nekoliko desetaka mogućih odgovora krije se u ovoj knjizi.
(Objavljeno u Glasu Istre, 2. siječnja 2010.)
Post je objavljen 24.03.2010. u 14:22 sati.