Marketing
Neobećana zemlja
Damir Karakaš: »Sjajno mjesto za nesreću«, roman, Sandorf, Zagreb, 2009.
Simpatična mi je ta aureola kontroverznosti koja se Karakašu prilijepila ponajviše zbog filmske adaptacije njegove ranije zbirke priča Kino Lika: toplo se nadam da je baš zbog te postfilmske halabuke više ljudi uzelo u ruke i ovu zbirku, i druge Karakaševe knjige, a s ovim posljednjim romanom nanizalo ih se, možda nećete vjerovati, već šest. Pročitao sam sve osim prve, pa zato imam argumenata da pisanje o novom romanu moga omiljenog pisca počnem malom packom. Naime, čini mi se da se u opusu ovog autora počinje javljati sindrom refleksa: kao što je zbirka Eskimi neka vrsta refleksa na zbirku Kino Lika tako je i roman Sjajno mjesto za nesreću na neki način refleks ranijeg Karakaševog romana Kako sam ušao u Europu.
Nisu baš nastavci u pitanju, već su to drukčije razrade sličnih motiva, kretanje po skoro istom terenu, ali u drukčijoj obući ili u različitim vozilima. Nije Karakaš jedini naš pisac kojeg zavode refleksi vlastitog ranijeg rada, ali kad čitaš knjigu koja te podsjeća na neko od prethodnih djela istog autora, a visoko cijeniš njegove spisateljske vrline, onda ti je pomalo žao da se dotični nije odvažio zagaziti u nešto novo, nepoznato.
Naš čovjek, došljak u Pariz, nastoji preživjeti u toj svjetskoj metropoli umjetnosti baveći se privremeno nečim prozaičnijim, ali prihodovnijim dok se ne afirmira na društveno priznatiji način. Naturalističke epizode prikazuju njegove egzistencijalističke tegobe, siromaštvo i skromnost dok čeka svoju priliku koja nikako ne dolazi ili koja neprestano izmiče. Povremene ljubavne ili seksualne veze opterećene su fantomskom prisutnošću jedne bitne, ali nepovratno izgubljene ljubavi. Ljudi s ulice s kojima glavni junak u svojoj svakodnevici živi odraz su svjetskih geopolitičkih odnosa snaga: u trbuhu Pariza uloge su strogo podijeljene, pozicije se čuvaju i silom, a predrasude država, režima i naroda iz kojih su junakovi ulični kompanjoni stigli u Pariz ovdje žive zajedno s njima.
U prethodnom romanu glavni junak bio je ulični svirač, u ovome je pak ulični karikaturist, u domovini je poznati pisac, ali pariški izdavači odreda odbijaju njegov rukopis. Živi u stanu koji ima neispravan WC pa se stoga nužda obavlja u plastične vrećice koje zatim treba iznositi i bacati u kontejner, krijući se pred uvijek podozrivim susjedima. Cimeri su mu imigranti s europskog istoka koji snuju brzo se obogatiti pljačkom banke, a on se jedva odupire uvlačenju u taj plan. Slučajni susreti i kratkotrajna poznanstva vode ga od jednog do drugog oprečnog iskustva: u jednoj će sceni sudjelovati u svečanoj večeri kembričkoga profesorskog zbora, u drugoj dijeliti zatvorsku ćeliju s ljudskim otpadom Europe. U ljubavnim vezama glavni junak ispada pomalo bešćutan, a jednu dugotrajniju pokvarit će probuđeni refleks oca zlostavljača. Smetat će mu predrasude i licemjerje, kako ljudi iz njegove neposredne okoline tako i one koje će generalno pripisati francuskoj naciji, državi i aktualnoj vlasti, ali će prema njima biti ili nemoćan, ili ravnodušan, ili, u najboljem slučaju, ciničan.
Unatoč sličnostima, vrijednosni je predznak dvaju posljednjih Karakaševih romana suprotan. Kako sam ušao u Europu obiluje razumljivim i prihvatljivim argumentima za emigraciju, za odlazak iz domovine u kojoj mnogo toga itekako vrijedi ostaviti, uopće se ne osvrćući. Sjajno mjesto za nesreću, pak, malo-pomalo izokreće uvjerenja i glavnoga lika i nas kao čitatelja k spoznaji da je povratak kući sudbinski neminovan jer ta Europa, u prethodnom romanu ocrtana kao neidealna, ali ipak svojevrsna obećana zemlja, u ovom romanu to definitivno više nije.
(Objavljeno u Glasu Istre, 26. rujna 2009.)
Post je objavljen 07.03.2010. u 23:51 sati.