Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

srijeda, 26.02.2020.

Biti dijete


Foto: otočka


Najprije ju je ostavila mama. Koja je bila prostitutka. Iz Zagreba.
Otac, novopridošli student iz Splita.
Suzana im se dogodila.
Odgajali je baka i djed. Pa nova žena njenog tate.
Svi po malo. A najviše, onako usput.
Bila je nesretno dijete.
Udala se. Pa rastavila. Opet udala i opet rastavila. Ima dvije djevojčice. Iz dva braka.
Ne znam jesu li one sretne. Već godinama živi u Italiji.
Bili smo prvi susjedi.
Puno me volila. I ja nju.
Često je znala reći, zašto ti nisi moja mama.

Kolegica s posla je htjela dijete.
Nije išlo. Ni prirodnim putem. Ni umjetnom oplodnjom.
A želja za roditeljstvom bila im velika.
Posvojili dvije seke.
Koje nisu bile bebe. Već djevojčice od 5 i 9 godina.
Sve je izgledalo idilično. Kao u bajci.
Ali, život to nije.
Nesporazumi, nesuglasice, netrpeljivost.
Obostrano odsustvo ljubavi.
Starija je pobjegla.
Još uvijek je na nacionalnoj listi nestalih osoba.

Daniela je bila dijete rastavljenih roditelja.
Otac zlostavljač. Majka posve rastrojena.
Centar za socijalnu skrb izrekao je mjeru pojačane brige i nadzora nad maloljetnom delikventicom.
Voditelj nadzora sam bila ja. Tada još studentica prava. Educirana za taj posao. Volonterski.
Milijun suza je to dijete prolilo.
Osjećaj nepripadanja ju je razdirao.
Živi roditelji, a oboje mrtvaci u roditeljskom pozivu.
Godinama poslije, zazvonio mi je telefon.
Daniela je, sjećate li me se?
Samo zovem da vam kažem da sam postala mama.
Da sam dobra mama. I da ću to doživotno biti.
Hvala na svemu.

Nema veće tuge od tuge napuštenog djeteta. Nevoljenog. Odbačenog. Nezbrinutog.
Ljubav im je jedini lijek za iscjeljenje opustošene duše. Ranjenog srca. I crnih misli.
Na tisuće ih je po institucijama.
Mi prebrojavamo krvna zrnca. I propitujemo ko je dostojan ljubiti.
A zapisano je: ne sudite, jer će vam bit suđeno.

26.02.2020. u 15:14 • 63 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 24.02.2020.

Ugriz s proljeća





Foto: otočka


Šetnje pustopoljinama već donose dodatan oprez.
Proljeće na pomolu.
Zmije u buđenju.
Kad ih vidimo, samo zaobilazimo. Ili, ja, znatiželjna, školjocam mobom.
Poskoci su ovdje normalnost. Ima ih dosta.
Najčešće pregaženi. Ljudskom nepažnjom.
Znamo da su opaki. Al poštujemo njihovo stanište.
Ipak, mi smo na njihovom.

Ne bojim se. Samo sam opreznija u hodu.
Ljudi znaju bit otrovniji.
Ubojitiji.
Grizu i kad nije samoobrana u pitanju.
Protiv njihova ugriza nema seruma.
Ostaju doživotne ogrebotine.
Kao podsjetnik.

Poznajem ranjene ljude.
Zahvalna da nisam među njima.

24.02.2020. u 14:26 • 39 Komentara • Print • # • ^

subota, 22.02.2020.

Vikend by Vala


Foto: otočka


Ne dam vjetru, ne dam nikom
da te prati, s tobom diše
da se kiti tvojom slikom
tjeram vjetar, tjeram kiše.

Svatko nosi svoje breme
i u srcu ljubav sklanja
pođi spati, već je vrijeme:
"Budi dobra, lijepo sanjaj."

Ne dam vjetru da te dira
ne dam kiši da te kvasi
samo noć nek tiho svira
samo večer nek te krasi.

Sve će zvijezde s tobom leći
pune tajnih putovanja
prije sna ti moram reći:
"Budi dobra, lijepo sanjaj."

Sve ti mogu noćas dati
sve što kriju obećanja
tiho biju noćni sati:
"Budi dobra, lijepo sanjaj.".

Oliver

22.02.2020. u 10:06 • 18 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 20.02.2020.

Parlaonica


Foto: otočka


ON u Splitu. Dva dana.
Uživa s ćerama. I prijatejima. Drago mi. Napunit će baterije. Pa će ga to držat danima.
Čujemo se stalno. Sve mi prenosi. Zna koliko mi svi fale.

A ja sa Starim. Rokijem. I Belom. Priko cilog dana ona stoji u nas. Onda joj vlasnici dođu navečer s posla. Pokupe je. Kod njih prespava. Ujutro najranije šapon kuca na vrata. Tako, da se ne lažen, iman dva ljubimca. Mace posvuduše ne kontan. Broj in varira iz dana u dan. Znan samo da ih je puno. I da natjerivanju nema kraja. Ah ta veljača-seksača.

Danas smo se Stari i ja baš lipo napričali.
Dobro jutro mu je bilo prvo. Nakon doručka, hvala ti. I nakon ručka, idem ja prileć.
Ako i upitan nešto, slabo čuje. Pa pitanje pretvara u esperanto kojeg oboje ne razumimo. I postaje besmisleno. Dajen mu križaljke. Al njemu najdraže CMC na tv-u.
Pita me koja mi je pjevačica najdraža. Kažen mu da neman najdražu. Al on inzistira. Ja mozgan i ne mogu se sitit da iman tako rangiran poredak najdraže mi. Volin sve lipe pisme iz cilog svita. Pokušavan objasnit. Al, ne čuje šta odgovaran. I ne paše mu šta ne rečem Mia. Ona njemu danas najdraža. Jučer Domenica. Jer mu je to od prijateja unuka. Sutra ćemo viditi.

Dajen mu kesu od škovaca da odnese na ulicu i baci u kontejner. Samo da malo prohoda. Al vraća se brzo. I ponovo CMC. Do daske. Želudac mi vibrira. I ta glasnoća me čini nervoznon. Gubin kako god da okrenen. Stišan. Onda se sekund maknen, on daljinski u ruke. Pa opet do kraja.

Priznala ili ne, Vala je moje žrtvovanje. Pitan se često di mu je racionalna granica. I je li moguće u svijetu relativnih vrijednosti donositi apsolutne odluke. Pitan, a sve odgovore već unaprid znan.

Čistin po kući ka manita. Bura je. Sve u suncu. Pa mi čini voju. Ovo su dani od metloboja. Kad me Harry Potter najboje razumi. Samo da mi je njegova metla. Da se itnen priko mora. Do mog Splita. Zagrlin sve svoje. Pa nazad.

A očekivanja od komunikacije?
Bit će još toga večeras.
Laku noć.
I to je to.

20.02.2020. u 15:14 • 27 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 19.02.2020.

Otišao


Foto: otočka


Rano ustajanje s razlogom. ON je odveo Strikana na aerodrom u Split. Let mu za Frankfurt. Pa Bangkok. Eto, isteklo to vrijeme.
Put standardan. Vožnja do Korčule. Pa trajektom do Orebića. Vožnja Pelješcem. Preko Neuma magistralom. Auto cestom od Ploča. Pa do zračne luke. Kad će više taj Pelješki most? Znaju li glavešine koliko je jug daleko od Splita i metropole. Znaju, al jebe im se. Imaju rotirke kad se voze. Imaju helikoptere. Imaju avione. Nikad nigdje ne čekaju. Ne znaju za red. Ni poredak.

Ostavio Strikan puno toga. Ovakve i onakve uspomene. Rekao da mu je ovo bio najljepši mjesec dana u životu. Da smo mu ON i ja najbolji prijatelji koje je ikad imao. Da će se, od ovih uspomena i topline koju je doživio, napajat do kraja života.
Dostatno mi za bit ispunjena i mirna.

Uzela sam danas radnu pauzu. Čišćenje po kući. Promjena posteljine. I sve druge trice i kučine kad je čišćenje u pitanju. Važno samo da mi je mozak u leru. Radim automatizmom poznatih pokreta.

Samo povremeno neko zavidavanje u želucu. I dalje sam poljuljana transformacijama ljudskih duša kad je u pitanju imovina. Strikan nekim pitanjima zaljuljao. Ko Alisa u zemlji čudesa preispitujem u čemu je problem ako ne želim imat ništa.
Zašto druge smetaju moji nematerijalni porivi.
Želja za neposjedovanjem.
Rješavaju li drugi, preko moje nezainteresiranosti, svoju pomamu za imati?
A ja nepokolebljiva u neimanju.
Ako ne činiš zlo, nećeš povrijediti ni samoga sebe.

Neke drage osobe se razbolile. Teško i opako. Neizvjesnost.
Sve uspoređujem s tom činjenicom. I relativiziram svakodnevicu.
Sama sebi ponavljam, razluči bitno od nebitnog.
Za dan, dva ću bit resetirana. Znam ja vrednotu tog postupka.

ON će, blago mu se, danas i sutra provest s curama u Splitu. U druženju, zajedničkim ručkom, pričama. Već pouzdano znam, salvama smijeha. Ja čekam svoj red naredni vikend.
Nisam više sigurna u ostavljanju Staroga da bude sam.
Pa ćemo u Grad na smjene.
Tako je to, bez vjetra nema ni valova.
Pomirena.

19.02.2020. u 15:35 • 29 Komentara • Print • # • ^

utorak, 18.02.2020.

Anita


Foto: otočka


Tršćanska ulica u Splitu ostavila mi bezbroj uspomena.
Obitelj na okupu. Uža i šira. Odrastanje cura. Najbolja prijateljstva. Rađanja i umiranja.

Isplivala iz sjećanja plavokosa djevojčica. Tih ružnih ratnih godina mama joj na radu u Njemačkoj. Tata u policiji. Posla mu i odgovornosti preko glave. A ona većinom sama. U dvoru. Nestašluci s mojim curama. Na pretek im bezbrižnog igranje na laštik, kukalo, grupa traži grupu, vatalo. Pa red trčanja u sklonište. Opet ulica. Pa sklonište.

Jedno mrklo veće pozvonila je na naša vrata. Zaplakana i u jecajima. Tate nema s posla. Vani nalegla mračina. Hladno. Nema ključa od kuće.
Prigrlila je. Uvukla u toplo. Dala joj sendvič. Čekali tatu.
Tada nisam ni slutila kako će, vremenom poslije, zauvijek biti prigrljena u mom srcu.

Danima i godinama sam je viđala u dvoru. Po kući. Gledala kako odrasta u pravu ljepoticu.
Vrijeme je prolazilo. Mama i tata su bili opet na okupu. Obitelj.

A prelijepa Anita je sjedila s mojom mlađom u gimnazijskoj klupi. Postale su prave prijateljice.
Moju je sport vodio širom svijeta. Obašla sve kontinente. Skupljala tone medalja i pehara. Najviše uspomena. Ko kolekcionar usput pokupila tri visokoškolske diplome.
Anita, u međuvremenu, magistrirala politologiju. Udala se. Postala mama najslađe djevojčice Ani.
Predivna žena, majka i poslovna žena.

Ušla nam u obitelj kao vjenčana kuma.
Gimnazijsko prijateljstvo s mlađom preraslo. I postalo jedno od onih doživotnih.
Danas su ponovno susjede.
Kad je s mužem i preslatkom Ani bila u Vali otvorila je moj blog.
Jer ja nisam imala pojma šta i kako.
I tako mi odškrinula vrata novog svijeta.
Anita, hvala ti.
Ni ne slutiš koliko si mi olakšala dane u ovoj pustopoljini.
Ljubac veliki tebi, Mateu i najslađoj na svijetu, mojoj Ani.

18.02.2020. u 15:41 • 23 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 16.02.2020.

Međaši


Foto: otočka


Nevjerojatno je kako su obiteljski odnosi idilični dok se ne takne u podjelu ostavštine predaka.
Strikan je svojim dolaskom potaknuo neke rasprave. Pa se dogodio obiteljski bum, bum.

Starome se, za sve imovinske udjele u baštini predaka, doslovno fućka. Ionako je jednom nogom u grobu. Ma kako to grozno zvučalo.
Ja sam jedinica. Breme održavanja ove moje, velike kućerede u Vali, ko tri grbe na leđima. Za ništa drugo, od svih ostavština pra pra naših, nisam zainteresirana. Niti iskazujem ikakve materijalni želje. Potrebe još manje. Ni u snu mi se ne kopa po papirima krivosuđa. I raspetljava uknjižba unazad. Do unedogled. A ja pravnica, pa svi to očekuju od mene.

Javila se najprije druga strana. Pa treća. Pohotna. Svi bi sve. I nad idilične family odnose nadvio se tamni oblak. Rođaci se uskomešali. Krenuo psihološki rat. Lavina međusobnih riječi. Milijun poziva. Sve bez potrebe. Baciš kost, a bjesni psi navale. Gluposti ljudska, velika li si.

Stari neće ništa. Ja neću ništa. Stalo nam samo do vlastitog mira. I naša četiri zida. Koja je svojim rukama podigao upravo moj otac. Na kupljenoj zemlji.
Sve im prepuštamo i poklanjamo. Ali ni to nije dobro. Naša nezainteresiranost za ratne i vlasničke pokliče stvara dodatne tenzije. Kome i koliko se poklanja. I tako se od idile u široj otočkoj obitelji stvorio parangal. Perpetum mobile.

Najveći dio proteklih dana sam se na sve smijuljila. I analizirala di sve ovo vodi.
Ko u dobro režiranom filmu, istina je prva poginula.
Pitam se, šta bi bilo da Stari, kao najstariji sin želi išta. Bilo šta. Da ja, kao njegova kći, želim nešto. Bilo šta.

Hvala ti, Bože, na nepostojanju ikakvih želja. Osim onih vezanih za zdravlje.
A međaši će se morat međusobno suočavat. Pa kome kost više, kost manje.
Svakako, zateklo me.
Ja vjerovala, idila u široj obitelji, do vječnosti.
Kad ono, za centimetar starine, jezici ko ošti noževi.
Eto, ko voli, nek se bakče.
Ja, ni u snu.

16.02.2020. u 15:06 • 34 Komentara • Print • # • ^

petak, 14.02.2020.

Vrludava


Foto: otočka


Doba moje zrelosti sve manje propituje.
Više mudruje.
Krije li moj mir nemir?
Kovitlam li se ispod površine svoje uzbonacalosti?
Propitujem li svoje jučer i danas?
Jesam li u potrazi ili nalaženju?
Iščekujem li?
Sumnjam li?
Stagniram li u mirovanju?
Ili rastem ponirući u vlastito sebstvo?

Neukrotive su misli.
Al, danas, kao da sam popila mir.

14.02.2020. u 07:54 • 34 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 13.02.2020.

Drvo života


Foto: otočka


Nekad smo u životu silno jaki. Golijati. Pouzdani u svoje JA. Stabilni. Ukorijenjeni u odlučnost. Izdržljivost. Snagu.
Možemo sve.

A onda zna zapuhat neki čudan vjetar. Očekivan. Ili ne. Sasiječe nas. Rastavi u komadiće. Razbuca dušu. Iščupa srce.

Ranjeni, nastavljamo. Možda jači. Ili ne?
Opustošeni, gradimo se nanovo. Zacjeljujemo. Vidamo rane. Pokušavamo dohvatit uspravnost života. Jer dar je dar. Ne odbacuje se. Nego ljubi.

Tražimo uporište. Puno ljudi, puno različitih uporišta.
Dok ne povrjeđujemo jedni druge, sva su ispravna.

Padanje, dizanje.
Izmjena sinusoida od točke A do točke B.
Za neke su drugačije postavke ovih konfiguracija.
Nevažno.
Tolerancija je ionako jedna od najvažnijih uspravnost života.

13.02.2020. u 07:27 • 34 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 12.02.2020.

Peškafond života


Foto: otočka


Stari je danas nabraja šta je sve lovija.
Na panulu.
Parangal.
Sviću.
Roneći.
Na peškafond.
Ka da je zbrajao ulov svojih desetljeća.
Malo ko je pojia šta smo mi.
Zubace. Kirnje. Jastoge. Orade. Škarpine. Lubine. Ugore. Lignje. Hobotnice. Sipe.
Gradele. Lešo. Popara. Brudet.

Godinama već ne ide na more.
Gleda kaić s terace.
Gleda more s terace.
Gleda nebo s terace.

Dođe vrime kad je smiraj života ono jedino šta se ima.
Vrime zbrajanja i oduzimanja.
I u tome triba tražit smisao i lipotu.
Na zalazu je sunce uvik ka bajka.
A život je život.

12.02.2020. u 07:37 • 42 Komentara • Print • # • ^

utorak, 11.02.2020.

Balans


Foto: otočka


Svijet dualnosti,
Dovođenje u sklad,
Unutar nas,
I izvana.

11.02.2020. u 07:50 • 24 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 10.02.2020.

Bol


Foto: otočka


Uobičajena jutarnja šetnja. Pet kilometara bistrenja misli. Ravnomjernog disanja. Pravilnih otkucaja srca. Stečena kondicija uzvraća.

Par stotina metara od nas gradi se nova kuća. Prvi red do mora. Raspoloživa mehanizacija izložena ko na sajmu. Kad imaš novca, teren očišćen i kuća pod krovom po hitnom postupku. Sve u šest mjeseci.
A moj Stari gradio kad nije bilo vode, ceste, struje. A ni novca. Volja i samoukost bili u prvom planu. Pa se gradilo 35 godina.

Vidim, netom srušili najveći bor. Stislo me. Istinska bol. Hvatam se kako sve češće osjećam takvu vrstu tugaljivosti.
Kako li se lako rješavamo prirode.
Kako lako zatrpavamo.
Ne damo zemlji da diše.

Nešto dalje, opet ista slika. Preprodavači drva, na crno, sijeku šumu. Pilaju debla borova. Trpaju u kamion i odvoze. Gledaju nas sumnjičavo. A ja gledam šumu koja nestaje.
Rukom dodirujem borove iglice i molim ih za oprost.
Opet ista bol u duši.

Odavna ne berem cvijeće. Odavna ne kupujem rezano. Samo ono u pitarima.
Gledam raslinje.
Divim mu se.
Dodirujem.
Ne trgam latice na voli me, ne voli me.

Sve kao da je sraslo u moju jednotu. Kao nedjeljivost od mene.
Pa svaku nasilnost prema prirodi osjećam kao vlastitu bol.
Jesmo li kao civilizacija prevršili svaku mjeru?
Ko podivljala horda, rušilačkim nagonom slavimo beton.
Pokoravamo vlastite korijene.
Neumjereni i nezasitni.
A planet je živi organizam.
Pamti.

10.02.2020. u 07:44 • 31 Komentara • Print • # • ^

subota, 08.02.2020.

Izbor


Foto: otočka


Utiha na Valu nalegla
Dan kraju ide
Lanterna na obzoru
Novo jutro zaziva
Budeći požudu
Za življenjem života
Puninom srca i duše
Jer Dobro je nepresušno.

Izbor je naš.

08.02.2020. u 17:55 • 27 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 06.02.2020.

Samo Nebo zna


Foto: otočka

Samo Nebo i ja,
jedno veliko Jedno,
u prolazu kroz Sve,
na putu Beskonačnosti,
Vječnosti,
Isprepleteni,
Nedjeljivi,
u Vremenu Datosti.

Zahvalna!

06.02.2020. u 11:02 • 52 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 05.02.2020.

Tramontana


Foto: otočka

Dogode se dani van rutine. Kompleksni u svakom pogledu. Pa ne stižem ništa. Ni ono omiljeno.
Upalit laptop.
Pročitat postove dragih ljudi.
Dragih po riječi.
Kao da vas drugačije poznajem?!

Iza mene je TO.
Ponovno si otvaram prostor vlastitosti. I uranjam u mir i radost.

Vani tramontana urliče. Trese vratima. O prozore se obija.
More se propinje i nadjačava s hukom vjetra.
Borovi se klate na sve strane.
Naprosto sveopći urnebes u boji, slici i tonu.
Odsječeni od svijeta.
Sve jezovito.
A u meni blaženi mir.

Kako volim svoje godine.
Ovu zrelost.
Tako lako povlačenje crta između bitnog i nebitnog.
Savjest koja miruje.
Nepokolebana u odlukama koje su iza mene. Ili tek slijede.

Gledam nebo koje se rastvara.
I ostavlja međuprostor za bijeg.
Od stvarnosti.
Ali, tu sam. Čvrsto nogama na tlu.
Svjesna veličine svakog dana.
Koji je moj.

U meni bonaca.
A vani orkan divlja.

05.02.2020. u 16:02 • 43 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.