Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

ponedjeljak, 10.02.2020.

Bol


Foto: otočka


Uobičajena jutarnja šetnja. Pet kilometara bistrenja misli. Ravnomjernog disanja. Pravilnih otkucaja srca. Stečena kondicija uzvraća.

Par stotina metara od nas gradi se nova kuća. Prvi red do mora. Raspoloživa mehanizacija izložena ko na sajmu. Kad imaš novca, teren očišćen i kuća pod krovom po hitnom postupku. Sve u šest mjeseci.
A moj Stari gradio kad nije bilo vode, ceste, struje. A ni novca. Volja i samoukost bili u prvom planu. Pa se gradilo 35 godina.

Vidim, netom srušili najveći bor. Stislo me. Istinska bol. Hvatam se kako sve češće osjećam takvu vrstu tugaljivosti.
Kako li se lako rješavamo prirode.
Kako lako zatrpavamo.
Ne damo zemlji da diše.

Nešto dalje, opet ista slika. Preprodavači drva, na crno, sijeku šumu. Pilaju debla borova. Trpaju u kamion i odvoze. Gledaju nas sumnjičavo. A ja gledam šumu koja nestaje.
Rukom dodirujem borove iglice i molim ih za oprost.
Opet ista bol u duši.

Odavna ne berem cvijeće. Odavna ne kupujem rezano. Samo ono u pitarima.
Gledam raslinje.
Divim mu se.
Dodirujem.
Ne trgam latice na voli me, ne voli me.

Sve kao da je sraslo u moju jednotu. Kao nedjeljivost od mene.
Pa svaku nasilnost prema prirodi osjećam kao vlastitu bol.
Jesmo li kao civilizacija prevršili svaku mjeru?
Ko podivljala horda, rušilačkim nagonom slavimo beton.
Pokoravamo vlastite korijene.
Neumjereni i nezasitni.
A planet je živi organizam.
Pamti.

10.02.2020. u 07:44 • 31 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.