Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

utorak, 18.02.2020.

Anita


Foto: otočka


Tršćanska ulica u Splitu ostavila mi bezbroj uspomena.
Obitelj na okupu. Uža i šira. Odrastanje cura. Najbolja prijateljstva. Rađanja i umiranja.

Isplivala iz sjećanja plavokosa djevojčica. Tih ružnih ratnih godina mama joj na radu u Njemačkoj. Tata u policiji. Posla mu i odgovornosti preko glave. A ona većinom sama. U dvoru. Nestašluci s mojim curama. Na pretek im bezbrižnog igranje na laštik, kukalo, grupa traži grupu, vatalo. Pa red trčanja u sklonište. Opet ulica. Pa sklonište.

Jedno mrklo veće pozvonila je na naša vrata. Zaplakana i u jecajima. Tate nema s posla. Vani nalegla mračina. Hladno. Nema ključa od kuće.
Prigrlila je. Uvukla u toplo. Dala joj sendvič. Čekali tatu.
Tada nisam ni slutila kako će, vremenom poslije, zauvijek biti prigrljena u mom srcu.

Danima i godinama sam je viđala u dvoru. Po kući. Gledala kako odrasta u pravu ljepoticu.
Vrijeme je prolazilo. Mama i tata su bili opet na okupu. Obitelj.

A prelijepa Anita je sjedila s mojom mlađom u gimnazijskoj klupi. Postale su prave prijateljice.
Moju je sport vodio širom svijeta. Obašla sve kontinente. Skupljala tone medalja i pehara. Najviše uspomena. Ko kolekcionar usput pokupila tri visokoškolske diplome.
Anita, u međuvremenu, magistrirala politologiju. Udala se. Postala mama najslađe djevojčice Ani.
Predivna žena, majka i poslovna žena.

Ušla nam u obitelj kao vjenčana kuma.
Gimnazijsko prijateljstvo s mlađom preraslo. I postalo jedno od onih doživotnih.
Danas su ponovno susjede.
Kad je s mužem i preslatkom Ani bila u Vali otvorila je moj blog.
Jer ja nisam imala pojma šta i kako.
I tako mi odškrinula vrata novog svijeta.
Anita, hvala ti.
Ni ne slutiš koliko si mi olakšala dane u ovoj pustopoljini.
Ljubac veliki tebi, Mateu i najslađoj na svijetu, mojoj Ani.

18.02.2020. u 15:41 • 23 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.