Sretna nova godina!

Dok odbrojavamo zadnje minute stare godine, zaboravimo sve loše, a nova nek nam donese puno zdravlja, ljubavi, mira, sreće, smijeha, radosti........., veselimo se malim stvarima, jer od njih se sastoji život......., cijenimo prave životne vrijednosti, čuvajmo sebe, volimo se i uložimo sve svoje snage da budemo sretni......

Uz nešto citata iz literature, fotografija sa web-a, muzike sa YouTube-a, ponekim linkom, i dosta sjećanja moje mame, pokušat ću "oživit" život mojih predaka, ali i šire, život otočana i Dalmacije 19-og i većeg dijela 20-og stoljeća. Moja mama, iako se odgajala u gradu, veći dio djetinjstva je provodila kod svoje none i nona u našem malom mistu, isto kao i ja, dosta godina kasnije, kod svoje drage tete.

Moji su preci bili zemljoradnici, težaci, cijelog svog života su obrađivali zemlju ali, unatoč teškom i mukotrpnom radu, od zemlje su živili skromno i siromašno.
Nije se, uostalom, otok napuštao iz obijesti, već iz bijede....., a video spotovi koji slijede, našli su ovdje svoje mjesto jednako i zbog pjesme i zbog slike koja "oživljava" stara vremena.


Nevena Ereš i Klapa Maslina - Težaci


Arsen Dedić i Klapa Intrade - Dida moj (Metković)

Obrađivali su maslinike i činili (pravili) maslinovo uje, kamenice u konobi nisu bile prazne, ako danas uopće i postoje.....







Radilo se i u vinogradu, bilo je grožđa u krtolima, vina, kvasine, rakije, prošeka..... evo jedne crtice iz maminog sjećanja: moja draga teta je jednom "ukrala" iz konobe pot (lonac ili lončić) prošeka za odnit' prijateljici, a kako je nije našla doma, žaj non je bilo prolit, pa je sve popila. Našli su je di spava u šufitu (potkrovlju).....





Ni višnje nisu bile zapuštene, a moja draga teta ih je nastojala održati dosta dugo, čak do mog pamćenja.....



Stabla smokava i bajama su se tada i te kako brala, a danas?.....


Klapa Maslina - Ko će naše smokve brati

a smokve su se, kao i višnje, sušile.....



U našem docu se kopalo, sadilo, bralo....., ako ništa drugo, bilo je krumpira i zeja....., mama se sjeća svoje none kako bi isprid konobe "tribila" (čistila) zeje, jer se ono svaki dan kuhalo za večeru.....

Nono je zna poć' i na ribe, srdela i špari je znalo bit', a za drugo, 'ko zna.....







Uz težački život je išlo i "blago", hoću reć', beštije ili životinje. S njima se svakodnevno zajedno živilo i radilo, za njihov smještaj su se uz kuću zidale zasebne, samostalne građevine, štale, kokošinjci....., tako je bilo i kod nas.
Najbolji prijatelj i desna ruka svakog težaka, pa i mojih predaka, bio je u prvom redu tovar ili magarac. Služio je za jahanje do polja i prenošenje manjih tereta.



Kokoši su nosile jaja, a nije bilo straha od sirovih, kao danas, znalo se je dici "žbatit" (mješat, tuć) sa cukron (šećerom), a onda dodat malo prošeka, za kripost, ili se kuhalo "u sorbulu" (meko kuhano). Ali, puno je bilo dice, pa se jedno jaje znalo dilit i popola.....



Koza je davala mliko....., mama se sjeća kako bi none njoj i bratu znala dat' friško pomuzeno kozje mliko sa malo vina (smutica) ili prošeka.....





od gudina, svinje ili prasca, kako vam drago, dolazilo se i do pršuta.....



Sve je to imalo veliki značaj u svakodnevnom preživljavanju, a nešto bi se od poljoprivrednih proizvoda i prodalo, pa bi se kupilo brašna (u vrećama). Kruh se mijesio i pekao u krušnoj peći jednom u tjednu "za cilu šetemanu". Mama se sjeća kako bi ona i brat jedva dočekali da none ide peć' kruh, kako bi njima ispekla po jedan "kolač".

Tako se je, na škrtoj, kamenitoj zemlji, mukom, znojem i žuljevima, othranilo i podiglo sedmero djece, preživilo dva svjetska rata, česte promjene "gospodara", koji su Dalmaciji uvijek bili više maćeha, nego mater.....

Oznake: život zemljoradnika, težaka

Fantomi - Sretan Božić svakome

Ljudi, samo budimo ljudi, to bi trebao biti početak i završetak svih naših uspjeha!
Zdravi i veseli bili u krugu svojih najdražih!

Oznake: sretan Božić svakome

O tome kako su naši stari živili i gradili kuće u skladu sa svojim načinom života, moglo bi se ispričati puno priča, pa i roman napisati, ako pogledamo koliko se život promijenio kroz samo jedan ljudski vijek. Toliko daleko i duboko ipak neću ići, moje su namjere daleko skromnije.

Kao prvo, želim malo "oživiti" život mojih predaka, reći nešto o tim našim kamenim starinama, o kućama otočkim, izvornim, tradicijskim, koje su i svjedoci i živi spomenici jednog izgubljenog vremena, isklesani u kamenu. Većina ih je danas, nažalost, i zapuštena i ruševna, i trebalo bi ih zaštititi, obnoviti i na taj način spasiti od propadanja. Vjerujem da se svijest ipak pomalo mijenja, i da apartmani gube bitku sa starim kamenim kućama. Ali, vlasnicima se teško, po meni, nositi sa dva glavna razloga te zapuštenosti, prvi je što su za to potrebna znatna novčana sredstva kojih većina vlasnika nema, a drugi je, ne manje važan, neraščišćeno vlasništvo ili postupci diobe i uknjižbe koji traju preeeduuugooo......eto, i mi smo živi primjer.

Kao drugo, potrudit ću se opisati kuću od starine mojih didova, a sve to zajedno dočarati i vizualizirati sa dosta slika, za sada samo ponekom vlastitom, a više preuzetih iz drugih izvora, jer ipak govorimo o vremenima kojima većim dijelom nisam svjedočila.

I na kraju, kao treće, bit će riječi o diobi naše kuće, i problemima koji su je pratili, a njih, kako vidite i sami, čitavo ovo vrijeme ne manjka.


Johnny (Đoni) Gitara - Stare kuće

Oznake: stare kuće, kuće izgubljenog vremena

Naša prezimena, ako bi se htjeli malo dublje pozabaviti istraživanjem rodoslovlja, imaju daleko veći značaj od same identifikacije, kao njihove osnovne funkcije. Usput samo rečeno, mene jako intrigira i želja mi je izraditi porodična stabla mojih obitelji s mamine i tatine strane, barem nekoliko generacija unatrag, koliko uspijem, za sada samo prikupljam podatke od najstarijih, bilježim rođenja, smrti, vjenčanja,... a možda u budućnosti nešto od toga i konkretiziram.

Sigurno se pitate kakve veze sad imaju prezimena sa mojom tematikom diobe i daljnjim razvojem situacije. Ne samo prezimena, već sve navedeno u naslovu posta, naknadno će se pokazati od tolikog značaja, čak presudno, za našu diobu i uknjižbu, da sumnje i dileme oko identiteta našeg pretka, tj. moga pradide, čitavo ovo vrijeme ostaju otvorene, i drže nas u neizvjesnosti sudskih odluka sve do danas, i očito će tako biti do donošenja istih.

E pa krenimo redom... svako naše malo otočko mjesto (ali i dalje, širom lijepe naše), porijeklom svog stanovništva, od prvih doseljavanja u dalekoj prošlosti pa sve do današnjih dana, nosi neka "svoja" prezimena, koja su tako, protekom godina i generacija, postala njihov "zaštitni znak". Svako prezime tako ima svoje korijene, vuče svoje porijeklo iz određenog kraja, pokazuje nam i uči nas povijesti obiteljske loze.

Kad su u pitanju osobna imena, stimavanje, olitiga, davanje djeci imena predaka, stari je običaj i višestoljetna tradicija našeg naroda, i zadržalo se do danas, možda samo u nešto manjoj mjeri nego prije. Moja majka je, napr. dobila ime po svom ocu, što danas ipak nije baš uobičajeno. Ali, da novorođeni princ ili princeza dobiju ime po svom nonu ili noni, kako otočani zovu dide i bake, to je, na njihovu veliku radost, i uvriježeno i općeprihvaćeno. Moj podmladak, recimo i to, nosi didovo ime, a moje bi bilo Nera, da je majka uspjela u svom pokušaju, i da tradicija nije bila "jača", tako da i ja nosim bakino ime... argumenti su bili tim jači, što su obje bake nosile to isto ime.

Generacijskim povećavanjem stanovništva i broja obitelji, počinju se sve više i sve češće ponavljati imena i prezimena, što je neminovno moralo početi stvarati probleme u identifikaciji. Trebalo je pronaći još nešto u "lancu" identifikacije, ne samo osoba, već i porodičnih loza. Tako su nastali nadimci, a moje iskustvo, nažalost, pokazuje, da ni oni nekada ne pomažu dovoljno.

Poanta je, da sve u životu ima svoju pozitivnu i negativnu stranu, pa tako i to ponavljanje istih imena i prezimena, gledano u kontekstu generacija i duljeg vremenskog perioda. Upravo je ta negativna strana stimavanja, u našem slučaju pokazala svoje pravo lice, jer se ispostavilo da naš pradida dijeli isto ime, prezime, nadimak, pa čak i očevo ime, sa pretkom naše daljnje rodbine, koja baštini kuću do naše, točnije rečeno, što se "ljubi" u nizu s našom i čini obiteljske, "Matanove", dvore. Potomci smo dva kraka iste obiteljske loze, i mada nikada posebno bliski, sudbina nas je, eto, odlučila dobro zamrsiti u ovu zemljišno-knjižnu mrežu, i pobucati nam zemlje.

Da bi bila jasnija ta klica sadašnje problematike, treba se vratiti na izvatke iz katastra zemljišta, olitiga, posjedovne listove. A vlasnički i posjedovni listovi, koji nisu istovjetni, da ponovim i naglasim, uz našu obiteljsku dokumentaciju, glavni su temelj "popisa" brojeva čestica koje dijelimo. Kako je posjed u prošlosti bio "važniji", pa time i vjerodostojniji, tako je i naglasak kod diobe stavljen na posjedovne listove, koji će se, nažalost, pokazati jako manjkavima, jer sadrže: broj, datum, katastarsku općinu i posjednika, u smislu njegovog imena, prezimena i nadimka. U našem će se slučaju, navedeni podaci pokazati nedostatnima za precizno prepoznavanje, pa je trebalo "kopati" i povijesno utvrđivati godinu rođenja i/ili smrti posjednika.

Katastarska evidencija je pokazala, kako je jedan dio stanja i imanja bio (i još uvijek je, do okončanja uknjižbe) u posjedu moje drage pokojne tete , koja je posljednja i bila na zemlji (brat je umro ranije), dok je jedan dio još uvijek u posjedu njenog pok. oca, a moga pradide, što je nedvojbeno potvrđeno od strane odvjetnice, nakon uvida u povijesnu sudsku dokumentaciju.

E sad, ako naše i odvjetničke mogućnosti tu nisu posve iscrpljene, onda ja doista ne znam više... ako je sud baš briga, što je jedina i konačna riječ ostala ona njegova, sudska... ako godine u nepovrat cure, čekajući taj pravorijek suda, koji će u postupku utvrđivanja prava vlasništva, donijeti pravovaljanu odluku, onda je sav trud uzaludan.

Vrijeme je pokazalo i pokazuje, u našem opet slučaju, da sud niti malo ne stoji iza svojih podataka (u posjedovnim i vlasničkim listovima), niti snosi ikakvu obvezu, a još manje odgovornost za upisane podatke. Usprkos činjenici, da je povijesnim pregledom stanja, nesporno ustanovljeno od strane odvjetnice, da se radi o našem pretku, neizvjesnosti dokazivanja vlasništva očito nema kraja. Ostaje samo sudska zadnja, a kad će... to je pitanje svih pitanja, a odgovora niotkud... tko zna kad, i tko zna gdje...

Zna li itko gdje smo mi zapravo... da l' na drumu il' u šumi, il' ima i treće, gore...