Uz nešto citata iz literature, fotografija sa web-a, muzike sa YouTube-a, ponekim linkom, i dosta sjećanja moje mame, pokušat ću "oživit" život mojih predaka, ali i šire, život otočana i Dalmacije 19-og i većeg dijela 20-og stoljeća. Moja mama, iako se odgajala u gradu, veći dio djetinjstva je provodila kod svoje none i nona u našem malom mistu, isto kao i ja, dosta godina kasnije, kod svoje drage tete.

Moji su preci bili zemljoradnici, težaci, cijelog svog života su obrađivali zemlju ali, unatoč teškom i mukotrpnom radu, od zemlje su živili skromno i siromašno.
Nije se, uostalom, otok napuštao iz obijesti, već iz bijede....., a video spotovi koji slijede, našli su ovdje svoje mjesto jednako i zbog pjesme i zbog slike koja "oživljava" stara vremena.


Nevena Ereš i Klapa Maslina - Težaci


Arsen Dedić i Klapa Intrade - Dida moj (Metković)

Obrađivali su maslinike i činili (pravili) maslinovo uje, kamenice u konobi nisu bile prazne, ako danas uopće i postoje.....







Radilo se i u vinogradu, bilo je grožđa u krtolima, vina, kvasine, rakije, prošeka..... evo jedne crtice iz maminog sjećanja: moja draga teta je jednom "ukrala" iz konobe pot (lonac ili lončić) prošeka za odnit' prijateljici, a kako je nije našla doma, žaj non je bilo prolit, pa je sve popila. Našli su je di spava u šufitu (potkrovlju).....





Ni višnje nisu bile zapuštene, a moja draga teta ih je nastojala održati dosta dugo, čak do mog pamćenja.....



Stabla smokava i bajama su se tada i te kako brala, a danas?.....


Klapa Maslina - Ko će naše smokve brati

a smokve su se, kao i višnje, sušile.....



U našem docu se kopalo, sadilo, bralo....., ako ništa drugo, bilo je krumpira i zeja....., mama se sjeća svoje none kako bi isprid konobe "tribila" (čistila) zeje, jer se ono svaki dan kuhalo za večeru.....

Nono je zna poć' i na ribe, srdela i špari je znalo bit', a za drugo, 'ko zna.....







Uz težački život je išlo i "blago", hoću reć', beštije ili životinje. S njima se svakodnevno zajedno živilo i radilo, za njihov smještaj su se uz kuću zidale zasebne, samostalne građevine, štale, kokošinjci....., tako je bilo i kod nas.
Najbolji prijatelj i desna ruka svakog težaka, pa i mojih predaka, bio je u prvom redu tovar ili magarac. Služio je za jahanje do polja i prenošenje manjih tereta.



Kokoši su nosile jaja, a nije bilo straha od sirovih, kao danas, znalo se je dici "žbatit" (mješat, tuć) sa cukron (šećerom), a onda dodat malo prošeka, za kripost, ili se kuhalo "u sorbulu" (meko kuhano). Ali, puno je bilo dice, pa se jedno jaje znalo dilit i popola.....



Koza je davala mliko....., mama se sjeća kako bi none njoj i bratu znala dat' friško pomuzeno kozje mliko sa malo vina (smutica) ili prošeka.....





od gudina, svinje ili prasca, kako vam drago, dolazilo se i do pršuta.....



Sve je to imalo veliki značaj u svakodnevnom preživljavanju, a nešto bi se od poljoprivrednih proizvoda i prodalo, pa bi se kupilo brašna (u vrećama). Kruh se mijesio i pekao u krušnoj peći jednom u tjednu "za cilu šetemanu". Mama se sjeća kako bi ona i brat jedva dočekali da none ide peć' kruh, kako bi njima ispekla po jedan "kolač".

Tako se je, na škrtoj, kamenitoj zemlji, mukom, znojem i žuljevima, othranilo i podiglo sedmero djece, preživilo dva svjetska rata, česte promjene "gospodara", koji su Dalmaciji uvijek bili više maćeha, nego mater.....

Oznake: život zemljoradnika, težaka