Podsjetimo se zajedno što smo sve ostavili iza sebe, i gdje smo stigli, pa da nastavimo dalje... nismo se još ni podijelili, a pred nama je, vjerujte, i nakon toga, još dug put kroz mračne katakombe našeg pravnog sustava, ispunjen uvijek nekim novim i nepredvidljivim preprekama i zamkama... i taman kad učiniš jedan korak naprijed, i promisliš da je najgore prošlo, da je putu kraj, naše pravosuđe te uvijek nanovo zaskoči i vrlo brzo nađe načina da ti zagorča život, podmetne nogu i uspori izlaz iz mraka.

Dakle, od smrti moje drage tete1984.g., i teških i tužnih okolnosti suvlasništva, preko sudskog epiloga naše obiteljske drame 1989.g., i, blago rečeno, sramotne sudske procedure, koja se u prethodnih 12 godina nije pomakla ni za milimetar, jer ništa, baš doslovno ništa, nije napravljeno, došli smo do angažmana odvjetnice, a istovremeno i mog aktivnog uključenja 2001.g.

Situacija je, moglo bi se čak reći, još kompliciranija nego na samom početku, jer život i smrt nikoga niti čekaju niti pitaju, a svaka smrt ujedno znači nove ostavinske rasprave i nove upise njihovih nasljednika. Jednostavnim riječnikom, znači povećavanje broja osoba u našim vlasničkim listovima, što će itekako biti otežavajuća okolnost i kasnije kod uknjižbe. A treba li uopće ponavljati da čitavo to vrijeme od suda nema nikakve pomoći, oni se, izgleda, niti malo ne opterećuju neredom u svojim „knjigama“, kao da to i nije njihov problem. To su očito samo naše glavobolje, oni očekuju od nas gotov prijedlog diobe, na osnovu kojeg će izdati rješenje, i slavodobitno moć' reć' kako su riješili još jedan slučaj.

Da nam problem bude još teži, počela je i utrka s vremenom. Do nove rasprave imamo nekih mjesec ipo dana, što je već rečeno u postu od 19.11.2009. Pokazat' će se da je to, unatoč stručnom vodstvu odvjetnice, ipak prekratak rok za kompletiranje potpune papirologije nužne za dogovor diobe (čitaj: određivanje svih brojeva čestica zgrade i zemlje koje dijelimo), čemu je doprinijela i već spomenuta dilema oko postojanja dva posjedovna lista, o čemu sam govorila u postu od 04.12.2009.

Ali, što je najbitnije, razgovori su počeli, uz neizbježno zakapanje ratnih sjekira. I koliko god vama ta riječ sada može djelovati i normalna, i obična, i banalna, za našu obitelj je to bio prijelomno važan događaj, jer je sve do tada riječ razgovor bila samo mislena imenica.

Najteži i najmučniji pregovori u narednom vremenu, vodit' će se oko kuće i zemlje u samome mjestu. Tu će se najviše lomit' koplja, najteže popuštat' i najteže dobivat'. Kuća je, znamo, odavno „osvojena“, i koga više briga za naša suvlasnička prava! A pošto četvrta suvlasnička strana nije zainteresirana za kuću, ali zato traži veći udio zemlje, naša suvlasnička strana je jedina koja nema, a želi i traži svoj dio kuće. A u tome uspjeti, neće biti ni malo lako.

Kopije katastarskog plana, koje sam svojevremeno kopirala od odvjetnice, u međuvremenu sam i povećala, a potrudila se i spojiti ih u jedinstvenu kartu, te uz male šupljine, dobila katastarski plan cijelog mjesta. I danas čuvam tu kartu za uspomenu, trebala bih je uokviriti preko cijelog zida, kad promislim koliko sam truda u nju uložila. A zbog svoje veličine, pod je, naravno, bio jedino mjesto, gdje se ta karta mogla prostrti. Kad se sad sjetim koliko sam vremena provela klečeći ili sjedeći na podu, nad kartom, i tražeći među onim sitnim brojčicama gdje su nam parcele, koliko su blizu ili daleko od mjesta, vidi li se nekakva cesta u blizini..... možda će sve ovo nekima biti smješno, ali ta karta je bila jedini orijentir koji sam tada imala, i koliko god na njoj bio loš, usitnjen nerealan prikaz neke tamo zamišljene, imaginarne zemlje, to je bila tada jedina zemlja mojih predaka, zemlja na papiru.

Prva rasprava u novom sastavu, održana 30. ožujka 2001.g., u dogovoru sa odvjetnicom je, dakle, odgođena, a sud donosi rješenje, citiram: „Današnja rasprava se odgađa zbog mogućnosti nagodbe te se zakazuje za dan 09. travnja 2001. godine u 10,30 minuta, što nazočni primaju na znanje i služi im umjesto poziva. Dovršeno.“

Kako vidite, dobili smo vrlo kratak rok, utrka s vremenom se nastavlja, ali koga briga, to je samo naša glavobolja.

P.S. Reče danas naš Stipe, predsjednik na odlasku, kod Stankovića, između ostalog...završavamo reformu pravosuđa... reče, i ostane živ!!!

Mudrost ovog stava sadržana je u putu razmišljanja, a ne putu crtanja.
/prepisano s web-stranice arhitekta Dinka Kovačića/

Ova mi mudrost već duže pjeva i zvoni u ušima, čekajući priliku da je pretočim u tekst. A priča je krenula sasvim slučajno. Prije nekog vremena, igrajući se daljinskim, u napadu lijenosti i dosade, na lokalnoj tv-postaji naletim na emisiju o arhitekturi i našem Dinku Kovačiću. E sad, da li je to na tragu one da svaka trudnica oko sebe vidi samo trudnice, ili Coelhove misli ako nešto uistinu želiš, cijeli svemir se uroti da se to i ostvari, uistinu ne znam, jer, kako reče naš pjesnik Dobriša Cesarić krhko je znanje.

Znam samo da sam emisiju odgledala više nego s guštom, i da me čovjek osvojio svojom jednostavnošću, umjerenošću, staloženošću, a posebno svojim specifičnim umirujućim glasom. I mislim se, koliko nam svega toga nasušno treba baš danas, u ovom vremenu čiji tempo nas, blago rečeno, gazi i ubija.

Na žalost, a možda i na sramotu, ja gospodina Dinka Kovačića do tada nisam imala prilike slušati, a i moje znanje o njegovom liku i djelu moglo bi se nazvati jako površnim. Razlozi, zašto se danas više zna o likovima za koje uopće nije jasno ni što su, ni što rade (ako nešto uopće i rade), odveli bi me u neke druge vode, kojima ne želim zamutiti ovaj tekst. Mogu samo reći da nikad nije kasno naučiti, i da mi je baš drago što sam se taj dan igrala s daljinskim...

Uglavnom, još puno toga lijepoga i pametnoga je i rekao i napravio naš Dinko Kovačić, čemu svjedoče brojne nagrade, i čemu puno prepisivati, kad sve možete lijepo pročitati preko linka na početku teksta. Ja ću ipak “ukrasti” i pokazati vam samo ono, od teksta i slike, što je najviše zapelo mome oku i srcu.

"U svim svojim naporima tražio sam dogovor i mjeru. Dogovor između Suvremenog i Tradicionalnog i mjeru između Zadovoljstva i Sreće."

"Htio sam arhitekturu kao iskaz najčovjekoljubivijeg dijela sebe. Voljeti čovjeka u njegovoj raznolikosti, njegovoj nedjeljivosti, individualitetu. Taj se princip ogleda i kao načelo oblikovanja mojih objekata u Splitu 3. Na tom se gradilištu za mene maslina zavjetovala da će rasti uspravno. Bilo mi je vrlo teško podnijeti miniranje masline za rast betona... Rast, taj atribut živog čovjeka... taj sam rast oblikovao na principu individualizacije kolektivnog stanovanja ... Prevladati uniformu modeliranjem..."

"kućica za moju ženu"... to je to... upravo mi tako nešto treba... o tome maštam... samo što će moja kućica imati, po mogućnosti, bijeli krov, bez uvrede gospodinu Dinku Kovačiću... a ima i još jedan mali problem, nemam muža arhitekta... šta da radim?... imate li savjet?...


"kućica za moju ženu"


"Poruka koju je jedna učenica izrekla arhitektu -
napišite na ulazu sretno,
kao rudarima na ulazu u rudnik -
učinila je da sva arhitektura ove škole
postane jedno veliko "sretno".

cvrkut ptica u školi...






"... Objekt počinje živjeti
vlastitim raspoloženjem
kao dio prirode i okolnog života,
prihvaćajući svoju zimu,
i svoje proljeće,
svoje jutro
i svoj sumrak."

I svoje ptice.

Uložiti napor u lomljenje predrasuda,
pronaći rezerve u troškovniku
i udomiti golubove i vrapce
na pročeljima ljudskih nastambi,
to govori o čovjeku
koji ne živi sam."

buže za repce...


















Osovina drvenih podnih platica
koje lebde iznad oblutka
i kretanje kojih određuje
obostrani rukohvat
koji vodi u intimu blagovanja,...


iznad oblutaka...




























Napomena: naslov i podebljani/kosi tekst, prepisani su sa web stranice.

A što pametno kazati na kraju, nakon ove ljepote koja ostavlja bez riječi... možda poručiti mladim arhitektima neka uče od gospodina Dinka Kovačića, Čovjeka i Arhitekta.

P.S. Ajde sad lipo recite, već vas čujen... ma vidi ti nju, šta bi ona tila, ništa manje nego kućicu Dinka Kovačića... a jel' se sićate kad san rekla da mi mašta radi sto na sat... e pa onda, ko mi more zabranit' maštat'...

Oznake: dinko kovačić arhitekt

sreća...velika...ogromna...čast...zahvala...sve su mi se riči izmišale u glavi, i ne znam kako da ih posložim...možda od prve misli koja mi je u trenutku spoznaje pala na pamet, od legendarne rečenice našeg velikog sportskog novinara i reportera Mladena Delića, koji nažalost, nije više s nama:
...... "ma, ljudi moji, je li to moguće"......
Zahvaljujem od srca Blog.hr-u što je meni i mojoj priči ukazao čast da se nađemo među odabranima Almost cool blogovima.....još ne mogu vjerovati da je istina.....
A onda vidim i svog dragog prijatelja, glavnog "krivca" što sam i otvorila blog, i nisam požalila, naravno.....
Bože, kakav dan, ne mogu više, previše sam sretna i uzbuđena, pozdrav svim blogerima, posebno onim dragim ljudima koje sam "upoznala", podijelite sreću sa mnom

/fotoreportaže Blog.hr-a/

Moje prethodno pisanje o načinu života i građenju u prošlosti, između ostaloga je imalo svrhu olakšati opis i viđenje naših kamenih starina (kuće i okućnice), o čijoj se diobi u narednom periodu, također trebamo dogovoriti.
O kući mojih predaka do sada nije bilo puno riječi, post od 16.08.09. otkriva samo postojanje i korištenje starog i obnovljenog dijela, a sada ćemo zaviriti malo u unutrašnjost i otkriti čega sve ima iza njenih kamenih zidina. Opisati i vizualizirati cijelu kuću samo riječima, a većim dijelom ću to ipak morati tako, prilično je zahtjevno. Kako fotografija ipak govori više od tisuću riječi, počnimo priču od vizualnog efekta..... dakle, ovo je kamena "ljepotica" mojih predaka.....



a to što nije "uhvaćena" cijela pripišite u zaslugu mome foto-amaterizmu.... stoga, za cjelovit dojam, evo još jedne..... jedna ima ulicu, druga krov, kad spojite, može proć'.....



Međutim, ljepota koju vidite je samo izvana, kad se zaviri s druge strane i unutra.....to je već neka druga priča.....kuća je i zanemarena i zapuštena, a zub vremena je kod nekih objekata doveo do propadanja i urušavanja.

Meni bi bilo najlakše staviti pregršt slika, i riječi bi bile nepotrebne. Međutim, nismo puno slikavali, pa slika baš i nema, iz jednostavnog razloga što je to kuća mojih predaka, ali ne i naša kuća danas. Nakon diobe sve će biti puno jasnije, stoga ostanimo na opisu, uz ponešto zanimljivosti iz maminog sjećanja.

Na priloženim slikama vidi se kuća sa sjeverozapada, u prizemlju je ljetna kužina sa kominom i konoba sa izlazom na ulicu, a u produžetku je krušna peć (prizemnica sa fumarom). Na katu je živila moja draga teta, to je mjesto i mojih uspomena iz djetinjstva.....četiri sobe drvenih podova, povezane hodnikom, wc, kuhinja sa ostakljenom verandom koja je za tetina života uvik bila puna cvića.....sa verande izlaz na teracu.....sa terace se, priko balature ulazi u staru malu kuću, iz koje drvene stepenice vode u šufit (potkrovlje), ili kamenim skalinama spušta u prizemlje.....na dnu skala, prije ulaza u kužinu s kominom, gustirna i dvor (ispod terace).....iz dvora se ulazi i u konobu stare kuće (ispod volta ispod balature).
Stara i nova kuća su spojene na katu (imaju čak i zajednički šufit), a u prizemlju ih dijeli prolaz, bolje rečeno, tunel, koji vodi do krušne peći.....



to je, ustvari, istočni dio iza kuće koji se sastoji od krušne peći, malog dvora, nadstrešnice, zatvorenog wc-a, koji to već odavno i nije, i sada srušene štale.....

Uz našu staru kuću, u produžetku su još dvije kuće (potječemo od iste loze)..... to su, dakle, naši obiteljski dvori, u koje se može doći sa zapadne ili jugoistočne strane.

Pradida i prabaka su živili u staroj kući. Konobu sa izlazom na ulicu su znali afitavat' (iznajmljivati). Na katu je tada, uz kuhinju i verandu, bila samo jedna velika prostorija, takozvana "sala", od koje su puno kasnije obnovom nastale četiri sobe, hodnik i wc, odnosno, tetin stan.

Zanimljiva je i važna činjenica da je upravo u našoj kući, u toj sali, otvorena prva pučka škola za mušku djecu u mjestu, i tu je radila sve do izgradnje školske zgrade. Za žensku djecu će, nažalost, škola postati obavezna dosta kasnije.
Brat moje prabake je bio školovan svjetski čovik, živio je vani, a sestri bi često pisao da ne dozvoli da joj dica ostanu neuka..... još u ono vrime ih je pretplatio na Maticu Hrvatsku, tako da je čitavo misto iz naše kuće posuđivalo i čitalo knjige. Unatoč tome, mama kaže da se znala sakrivat' ispod stola i čitat', što dovoljno govori o odnosu prema učenju, naročito ženske djece.
Tu bi se organizirali i održavali mjesni plesovi, za vrijeme kojih su se prodavale naranče, rafiole....., a momci su ih kupovali i darivali cure koje su im se sviđale. Kako su u moga pradide bile četiri kćerke, nije falilo momaka, a ni naranača....., a one bi ih vraćale materi da ih ponovo proda.....tako se jedna naranča znala prodavati i više puta.....

Ne mogu se ja odvojit od naših kamenih starina, ali to je tako, svak' se češe di ga svrbi, kaže stara narodna. Uostalom, zar to nije najvažniji dio moje priče, kamen i moja kamena starina u okruženju sunca, mora, masline, smokve..., zar to sve nisu kamenčići koji bi trebali na kraju posložiti mozaik i dovesti do kamene kućice na škoju. Dodajmo još likove, i moderna bajka je dobila svoj scenarij, koji samo čeka realizaciju u liku dobrog režisera, pardon, arhitekta i izvođača...

Jednostavno, cijela naša Dalmacija je lijepa u kamenu, jer sunce i more ljube kamen. Na našim otocima, ali i na kopnu od krajnjeg juga pa sve do sjevera kamen se je od pamtivijeka koristio kao glavni građevni materijal, a mislim da ga nijedan drugi i ne može nadmašiti prvenstveno po trajnosti, ali ni po ljepoti. Možda će mi neki zamjeriti da sam subjektivna, jer sam dalmatinka, ali ne znam koji bi to argumenti osporili da je kamen u graditeljstvu "zakon"..... dovoljno je pogledati Dioklecijanovu palaču u Splitu i Bijelu kuću u Washingtonu, a nabrajanje svih kamenih ljepota u zemlji i svijetu oduzelo bi nam vremena i vremena.....

Nije bilo vode na špinu, to i ja pamtim iz svog djetinjstva..... pokušavam zamislit' da danas triba poć' ukalat' za napit' se..... možda bi mnogi ostali žedni . Gustirne su se dograđivale uz kuću, ali je postojala i zajednička, mjesna gustirna na centralnom trgu ili pjaceti, koju je imalo svako misto..... bilo je, naime i onih siromašnijih koji nisu imali svoje vlastite gustirne, pa su koristili zajedničku.

Oznake: sunce i more ljube kamen, stare kamene kuće

MAGARAC (Equus asinus), sisavac, neparnoprstaš iz porodice konja, velike glave i dugih ušiju sa dvije ukrštene pruge na leđima. Potječe od afričkog divljeg magarca (E.asinus africanus i E.asinus somaliensis). U zapadnoj i srednjoj Aziji živi nekoliko vrsta polu-magaraca; najveći je kjang (E.kiang) u srednjoj Aziji. U polupustinjama Turkmenije i Irana živi stepski kulan ili džigetaj (E.hemionus), a na Prednjem Istoku (do sjeverne Indije) onager (E.onager). Sve te vrste magaraca žive u velikim stadima i redovito se sele. Magarac se od davnine koristi kao domaća životinja u Africi i Aziji, a naročito u Sredozemlju, gdje služi kao tegleća životinja. Doživi preko 40 god. Križanjem pastuha i magarice dobiva se mazga (E.hinnus), a križanjem magarca s kobilom mula (E.mullus).
/izvor: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Zagreb/

Dalmatinski magarac


Jedna stara fotografija i jedna sačuvana razglednica kao podsjetnici davno izgubljenog vremena:
/a time sam savladala i skeniranje:))), hvala sinu na pomoći/


/iz knjige "U potrazi za izgubljenim Mediteranom" autor Anatolij Kudrjavcev

Razglednica iz 1982.g., jedna od rijetkih sačuvanih iz
vremena kad mi je sakupljanje razglednica bio hobi.....



Polusatni vremeplov da ne zaboravimo "posljednje Mohikance", zaljubljenike u svoje prijatelje i supatnike..... nema tih para za koje bi ih prodali, rađe bi se i najboljeg vinograda odrekli.....


NIJE TOVAR BEŠTIJA, dokumentarni film HRT3

Nažalost, kako je čovjek sve više probijao puteve do svojih polja, tako je i magaraca bilo sve manje, a umjesto njih se u poljima sve češće mogao vidjeti fićo, nekad popularni mali auto iz sedamdesetih godina..... Tako je usporedo sa nestajanjem fiće sa ulica naših gradova, nestajao i tovar u našim poljima.....



U međuvremenu su ga i opjevali....., ali i zaštitili.....


Klapa Šibenik - Balada o magarcu


Toma Bebić - Tu-tu auto vrag ti piz odnija


Đorđi Peruzović - Balada o tovaru

A onda su Bračani smislili originalni način da tu dragu beštiju, simbol našeg škoja i našeg težaka, trajno otrgnu zaboravu, pa su ga isklesali u kamenu, podigli mu spomenik i postavili ga na rivi svog malog mista Povlja..... zaslužio je, dakako, iako bi bilo bolje da ih je više živih u našim poljima.....

Oznake: balada o magarcu, tovar ili magarac