Marketing
Kuće nisu crteži, kuće su nečiji snovi
Mudrost ovog stava sadržana je u putu razmišljanja, a ne putu crtanja.
/prepisano s web-stranice arhitekta Dinka Kovačića/
Ova mi mudrost već duže pjeva i zvoni u ušima, čekajući priliku da je pretočim u tekst. A priča je krenula sasvim slučajno. Prije nekog vremena, igrajući se daljinskim, u napadu lijenosti i dosade, na lokalnoj tv-postaji naletim na emisiju o arhitekturi i našem Dinku Kovačiću. E sad, da li je to na tragu one da svaka trudnica oko sebe vidi samo trudnice, ili Coelhove misli ako nešto uistinu želiš, cijeli svemir se uroti da se to i ostvari, uistinu ne znam, jer, kako reče naš pjesnik Dobriša Cesarić krhko je znanje.
Znam samo da sam emisiju odgledala više nego s guštom, i da me čovjek osvojio svojom jednostavnošću, umjerenošću, staloženošću, a posebno svojim specifičnim umirujućim glasom. I mislim se, koliko nam svega toga nasušno treba baš danas, u ovom vremenu čiji tempo nas, blago rečeno, gazi i ubija.
Na žalost, a možda i na sramotu, ja gospodina Dinka Kovačića do tada nisam imala prilike slušati, a i moje znanje o njegovom liku i djelu moglo bi se nazvati jako površnim. Razlozi, zašto se danas više zna o likovima za koje uopće nije jasno ni što su, ni što rade (ako nešto uopće i rade), odveli bi me u neke druge vode, kojima ne želim zamutiti ovaj tekst. Mogu samo reći da nikad nije kasno naučiti, i da mi je baš drago što sam se taj dan igrala s daljinskim...
Uglavnom, još puno toga lijepoga i pametnoga je i rekao i napravio naš Dinko Kovačić, čemu svjedoče brojne nagrade, i čemu puno prepisivati, kad sve možete lijepo pročitati preko linka na početku teksta. Ja ću ipak “ukrasti” i pokazati vam samo ono, od teksta i slike, što je najviše zapelo mome oku i srcu.
"U svim svojim naporima tražio sam dogovor i mjeru. Dogovor između Suvremenog i Tradicionalnog i mjeru između Zadovoljstva i Sreće."
"Htio sam arhitekturu kao iskaz najčovjekoljubivijeg dijela sebe. Voljeti čovjeka u njegovoj raznolikosti, njegovoj nedjeljivosti, individualitetu. Taj se princip ogleda i kao načelo oblikovanja mojih objekata u Splitu 3. Na tom se gradilištu za mene maslina zavjetovala da će rasti uspravno. Bilo mi je vrlo teško podnijeti miniranje masline za rast betona... Rast, taj atribut živog čovjeka... taj sam rast oblikovao na principu individualizacije kolektivnog stanovanja ... Prevladati uniformu modeliranjem..."
"kućica za moju ženu"... to je to... upravo mi tako nešto treba... o tome maštam... samo što će moja kućica imati, po mogućnosti, bijeli krov, bez uvrede gospodinu Dinku Kovačiću... a ima i još jedan mali problem, nemam muža arhitekta... šta da radim?... imate li savjet?...
"kućica za moju ženu"
"Poruka koju je jedna učenica izrekla arhitektu -
napišite na ulazu sretno,
kao rudarima na ulazu u rudnik -
učinila je da sva arhitektura ove škole
postane jedno veliko "sretno".
cvrkut ptica u školi...
"... Objekt počinje živjeti
vlastitim raspoloženjem
kao dio prirode i okolnog života,
prihvaćajući svoju zimu,
i svoje proljeće,
svoje jutro
i svoj sumrak."
I svoje ptice.
Uložiti napor u lomljenje predrasuda,
pronaći rezerve u troškovniku
i udomiti golubove i vrapce
na pročeljima ljudskih nastambi,
to govori o čovjeku
koji ne živi sam."
buže za repce...
Osovina drvenih podnih platica
koje lebde iznad oblutka
i kretanje kojih određuje
obostrani rukohvat
koji vodi u intimu blagovanja,...
iznad oblutaka...
Napomena: naslov i podebljani/kosi tekst, prepisani su sa web stranice.
A što pametno kazati na kraju, nakon ove ljepote koja ostavlja bez riječi... možda poručiti mladim arhitektima neka uče od gospodina Dinka Kovačića, Čovjeka i Arhitekta.
P.S. Ajde sad lipo recite, već vas čujen... ma vidi ti nju, šta bi ona tila, ništa manje nego kućicu Dinka Kovačića... a jel' se sićate kad san rekla da mi mašta radi sto na sat... e pa onda, ko mi more zabranit' maštat'...
Post je objavljen 25.01.2010. u 23:37 sati.