Podsjetimo se zajedno što smo sve ostavili iza sebe, i gdje smo stigli, pa da nastavimo dalje... nismo se još ni podijelili, a pred nama je, vjerujte, i nakon toga, još dug put kroz mračne katakombe našeg pravnog sustava, ispunjen uvijek nekim novim i nepredvidljivim preprekama i zamkama... i taman kad učiniš jedan korak naprijed, i promisliš da je najgore prošlo, da je putu kraj, naše pravosuđe te uvijek nanovo zaskoči i vrlo brzo nađe načina da ti zagorča život, podmetne nogu i uspori izlaz iz mraka.

Dakle, od smrti moje drage tete1984.g., i teških i tužnih okolnosti suvlasništva, preko sudskog epiloga naše obiteljske drame 1989.g., i, blago rečeno, sramotne sudske procedure, koja se u prethodnih 12 godina nije pomakla ni za milimetar, jer ništa, baš doslovno ništa, nije napravljeno, došli smo do angažmana odvjetnice, a istovremeno i mog aktivnog uključenja 2001.g.

Situacija je, moglo bi se čak reći, još kompliciranija nego na samom početku, jer život i smrt nikoga niti čekaju niti pitaju, a svaka smrt ujedno znači nove ostavinske rasprave i nove upise njihovih nasljednika. Jednostavnim riječnikom, znači povećavanje broja osoba u našim vlasničkim listovima, što će itekako biti otežavajuća okolnost i kasnije kod uknjižbe. A treba li uopće ponavljati da čitavo to vrijeme od suda nema nikakve pomoći, oni se, izgleda, niti malo ne opterećuju neredom u svojim „knjigama“, kao da to i nije njihov problem. To su očito samo naše glavobolje, oni očekuju od nas gotov prijedlog diobe, na osnovu kojeg će izdati rješenje, i slavodobitno moć' reć' kako su riješili još jedan slučaj.

Da nam problem bude još teži, počela je i utrka s vremenom. Do nove rasprave imamo nekih mjesec ipo dana, što je već rečeno u postu od 19.11.2009. Pokazat' će se da je to, unatoč stručnom vodstvu odvjetnice, ipak prekratak rok za kompletiranje potpune papirologije nužne za dogovor diobe (čitaj: određivanje svih brojeva čestica zgrade i zemlje koje dijelimo), čemu je doprinijela i već spomenuta dilema oko postojanja dva posjedovna lista, o čemu sam govorila u postu od 04.12.2009.

Ali, što je najbitnije, razgovori su počeli, uz neizbježno zakapanje ratnih sjekira. I koliko god vama ta riječ sada može djelovati i normalna, i obična, i banalna, za našu obitelj je to bio prijelomno važan događaj, jer je sve do tada riječ razgovor bila samo mislena imenica.

Najteži i najmučniji pregovori u narednom vremenu, vodit' će se oko kuće i zemlje u samome mjestu. Tu će se najviše lomit' koplja, najteže popuštat' i najteže dobivat'. Kuća je, znamo, odavno „osvojena“, i koga više briga za naša suvlasnička prava! A pošto četvrta suvlasnička strana nije zainteresirana za kuću, ali zato traži veći udio zemlje, naša suvlasnička strana je jedina koja nema, a želi i traži svoj dio kuće. A u tome uspjeti, neće biti ni malo lako.

Kopije katastarskog plana, koje sam svojevremeno kopirala od odvjetnice, u međuvremenu sam i povećala, a potrudila se i spojiti ih u jedinstvenu kartu, te uz male šupljine, dobila katastarski plan cijelog mjesta. I danas čuvam tu kartu za uspomenu, trebala bih je uokviriti preko cijelog zida, kad promislim koliko sam truda u nju uložila. A zbog svoje veličine, pod je, naravno, bio jedino mjesto, gdje se ta karta mogla prostrti. Kad se sad sjetim koliko sam vremena provela klečeći ili sjedeći na podu, nad kartom, i tražeći među onim sitnim brojčicama gdje su nam parcele, koliko su blizu ili daleko od mjesta, vidi li se nekakva cesta u blizini..... možda će sve ovo nekima biti smješno, ali ta karta je bila jedini orijentir koji sam tada imala, i koliko god na njoj bio loš, usitnjen nerealan prikaz neke tamo zamišljene, imaginarne zemlje, to je bila tada jedina zemlja mojih predaka, zemlja na papiru.

Prva rasprava u novom sastavu, održana 30. ožujka 2001.g., u dogovoru sa odvjetnicom je, dakle, odgođena, a sud donosi rješenje, citiram: „Današnja rasprava se odgađa zbog mogućnosti nagodbe te se zakazuje za dan 09. travnja 2001. godine u 10,30 minuta, što nazočni primaju na znanje i služi im umjesto poziva. Dovršeno.“

Kako vidite, dobili smo vrlo kratak rok, utrka s vremenom se nastavlja, ali koga briga, to je samo naša glavobolja.

P.S. Reče danas naš Stipe, predsjednik na odlasku, kod Stankovića, između ostalog...završavamo reformu pravosuđa... reče, i ostane živ!!!