gdje se skriva on
iz vagona godina
na tračnice ispao...
samo živi samo budi
svi odgovori doći će sami
samo stoj na svijetlu
i doći će kraj tami
kakva je to istina
kad s druge strane je laž
izvrnute vrijednosti
strah, samo strah...
kako dugo će postojati
koliko dugo će nestajati
želje, potrebe, osjećaji
koji koče i pokreću
tebe, mene sve to vrijeme
srca tvrda k'o kamenje...
/dio stihova iz pjesme "Put ka sreći" - Goran Bare i Plaćenici/
Tužna sam bila u rujnu nakon smrti rođaka, mislila sam kako od smrti ne može biti gore, a danas, tri mjeseca poslije, događanja među živima gora su od najcrnjeg scenarija, kojeg normalan čovjek i sanjati može, a kamo li živjeti. Teško je opisati osjećaje, tišina u glavi, praznina u duši, doslovno sam bolesna od "ljudi", isplakala sam kišu suza, a jednako mi je teško. Tragedija? sudbina? prokletstvo? tko povlači konce života i smrti? tko sudi? tko ispostavlja i naplaćuje račune za djela i nedjela? Ne pitajte u mene odgovore, ostavljam svakome na volju da vjeruje u što hoće, ili da ne vjeruje u ništa, ali po jednoj staroj narodnoj "oci sagriješiše, djeca pokoru podnesoše". Ne moramo svi vjerovati i bojati se Boga, ali da li je normalno živjeti kao da si sam Bog i ne bojati se nikoga i ničega? S generacije na generaciju prenose se mnoge životne mudrosti, a kako su nastale? pa nisu tek tako "s kruške pale", niti su "isisane iz malog prsta", valjda ih je život stvorio, a čovjek samo u riječi pretočio...
Oliver Dragojević - Trag u beskraju
Post je objavljen 17.12.2009. u 17:37 sati.