Naša prezimena, ako bi se htjeli malo dublje pozabaviti istraživanjem rodoslovlja, imaju daleko veći značaj od same identifikacije, kao njihove osnovne funkcije. Usput samo rečeno, mene jako intrigira i želja mi je izraditi porodična stabla mojih obitelji s mamine i tatine strane, barem nekoliko generacija unatrag, koliko uspijem, za sada samo prikupljam podatke od najstarijih, bilježim rođenja, smrti, vjenčanja,... a možda u budućnosti nešto od toga i konkretiziram.

Sigurno se pitate kakve veze sad imaju prezimena sa mojom tematikom diobe i daljnjim razvojem situacije. Ne samo prezimena, već sve navedeno u naslovu posta, naknadno će se pokazati od tolikog značaja, čak presudno, za našu diobu i uknjižbu, da sumnje i dileme oko identiteta našeg pretka, tj. moga pradide, čitavo ovo vrijeme ostaju otvorene, i drže nas u neizvjesnosti sudskih odluka sve do danas, i očito će tako biti do donošenja istih.

E pa krenimo redom... svako naše malo otočko mjesto (ali i dalje, širom lijepe naše), porijeklom svog stanovništva, od prvih doseljavanja u dalekoj prošlosti pa sve do današnjih dana, nosi neka "svoja" prezimena, koja su tako, protekom godina i generacija, postala njihov "zaštitni znak". Svako prezime tako ima svoje korijene, vuče svoje porijeklo iz određenog kraja, pokazuje nam i uči nas povijesti obiteljske loze.

Kad su u pitanju osobna imena, stimavanje, olitiga, davanje djeci imena predaka, stari je običaj i višestoljetna tradicija našeg naroda, i zadržalo se do danas, možda samo u nešto manjoj mjeri nego prije. Moja majka je, napr. dobila ime po svom ocu, što danas ipak nije baš uobičajeno. Ali, da novorođeni princ ili princeza dobiju ime po svom nonu ili noni, kako otočani zovu dide i bake, to je, na njihovu veliku radost, i uvriježeno i općeprihvaćeno. Moj podmladak, recimo i to, nosi didovo ime, a moje bi bilo Nera, da je majka uspjela u svom pokušaju, i da tradicija nije bila "jača", tako da i ja nosim bakino ime... argumenti su bili tim jači, što su obje bake nosile to isto ime.

Generacijskim povećavanjem stanovništva i broja obitelji, počinju se sve više i sve češće ponavljati imena i prezimena, što je neminovno moralo početi stvarati probleme u identifikaciji. Trebalo je pronaći još nešto u "lancu" identifikacije, ne samo osoba, već i porodičnih loza. Tako su nastali nadimci, a moje iskustvo, nažalost, pokazuje, da ni oni nekada ne pomažu dovoljno.

Poanta je, da sve u životu ima svoju pozitivnu i negativnu stranu, pa tako i to ponavljanje istih imena i prezimena, gledano u kontekstu generacija i duljeg vremenskog perioda. Upravo je ta negativna strana stimavanja, u našem slučaju pokazala svoje pravo lice, jer se ispostavilo da naš pradida dijeli isto ime, prezime, nadimak, pa čak i očevo ime, sa pretkom naše daljnje rodbine, koja baštini kuću do naše, točnije rečeno, što se "ljubi" u nizu s našom i čini obiteljske, "Matanove", dvore. Potomci smo dva kraka iste obiteljske loze, i mada nikada posebno bliski, sudbina nas je, eto, odlučila dobro zamrsiti u ovu zemljišno-knjižnu mrežu, i pobucati nam zemlje.

Da bi bila jasnija ta klica sadašnje problematike, treba se vratiti na izvatke iz katastra zemljišta, olitiga, posjedovne listove. A vlasnički i posjedovni listovi, koji nisu istovjetni, da ponovim i naglasim, uz našu obiteljsku dokumentaciju, glavni su temelj "popisa" brojeva čestica koje dijelimo. Kako je posjed u prošlosti bio "važniji", pa time i vjerodostojniji, tako je i naglasak kod diobe stavljen na posjedovne listove, koji će se, nažalost, pokazati jako manjkavima, jer sadrže: broj, datum, katastarsku općinu i posjednika, u smislu njegovog imena, prezimena i nadimka. U našem će se slučaju, navedeni podaci pokazati nedostatnima za precizno prepoznavanje, pa je trebalo "kopati" i povijesno utvrđivati godinu rođenja i/ili smrti posjednika.

Katastarska evidencija je pokazala, kako je jedan dio stanja i imanja bio (i još uvijek je, do okončanja uknjižbe) u posjedu moje drage pokojne tete , koja je posljednja i bila na zemlji (brat je umro ranije), dok je jedan dio još uvijek u posjedu njenog pok. oca, a moga pradide, što je nedvojbeno potvrđeno od strane odvjetnice, nakon uvida u povijesnu sudsku dokumentaciju.

E sad, ako naše i odvjetničke mogućnosti tu nisu posve iscrpljene, onda ja doista ne znam više... ako je sud baš briga, što je jedina i konačna riječ ostala ona njegova, sudska... ako godine u nepovrat cure, čekajući taj pravorijek suda, koji će u postupku utvrđivanja prava vlasništva, donijeti pravovaljanu odluku, onda je sav trud uzaludan.

Vrijeme je pokazalo i pokazuje, u našem opet slučaju, da sud niti malo ne stoji iza svojih podataka (u posjedovnim i vlasničkim listovima), niti snosi ikakvu obvezu, a još manje odgovornost za upisane podatke. Usprkos činjenici, da je povijesnim pregledom stanja, nesporno ustanovljeno od strane odvjetnice, da se radi o našem pretku, neizvjesnosti dokazivanja vlasništva očito nema kraja. Ostaje samo sudska zadnja, a kad će... to je pitanje svih pitanja, a odgovora niotkud... tko zna kad, i tko zna gdje...

Zna li itko gdje smo mi zapravo... da l' na drumu il' u šumi, il' ima i treće, gore...