„- Bako, spopala me velika želja da malo izjašim. Ali sama. - Nije mi drago kad si sama, uvijek se bojim da će ti se do goditi što zla. - Ne boj se, bakice. Brzo ću se vratiti.
Četvrt sata iza toga otvorila se velika vrata "Crvenog dvorca" a kroz njih ponosito izašao bijelac, noseći na svome hrptu lijepu, odvažnu jahačicu u odijelu od crnog baršuna. Oko vrata lepršale joj bijele čipke, a na pepeljastim pramovima naherio se dražesno muški klobuk. Izgledala je kao kakva junakinja što vodi vojsku. Muški klobuk pojačao je u njezinom licu crtu muškaračke odvažnosti. Sjedeći na vitkom bijelcu kontesa je okrenula ispred samostana kapucina, ali nije pošla u Plebanušku ulicu, u Skerlecov dvor. Kad je bila sigurna da je iz njezina dvorca nitko ne može opaziti, nategne uzde, a ponositi bijelac poleti dolje niz Kamenitu ulicu i pojuri kraj malih dućana pod Kamenitim vratima. Kamo to ide kontesa posve sama? - čudila se hljebarka Cindekovka stojeći na vratima dućana i gledajući za krasnom jahačicom. Hitri bijelac nosio je Neru sve dalje od grada prema Zagrebačkoj gori. Glasovi ljudi i lavež pasa gubili se sve više iza nje, a pred njom ispod sljemenskih obronaka strujili su prvi valovi gorske tišine po kojoj se sada razlijegao topot konja. Sa zvonika crkvice sv. Žavera zanjihao se glas zvona i odzvanjao po daljini, s Griča mu se odazvao ponosni zvuk s tornja sv. Marka, onda se oglasilo zvono s margaretske crkve, a napokon zabruji veličanstveno zvono s katedrale. I dalje dolje javili se sitni, nježni zvonovi kapelica, ali su utonuli u valovima onih većih i jačih zvukova što su nad umornim Gričem tkali uspavanku snenom danu. Nera je zaustavila konja i zagledala se po žaverskoj dolini prisluškujući zvucima što struje zrakom kao prvi glasnici noćnog spokoja, a onda polagano sjetno zamiru u zračnim visinama. Ona se prene i opet nategne uzde konju te skrene bijelca u šumicu pokraj ceste. Pred očima Neri raspinjalo je predvečerje svoj sivi zastor koji je bivao sve tamniji. Kroza nj se bijelile samo dvije ceste, što su se dolje pred šumom križale, a na ovom mjestu gdje su stvarale križ tamnilo se visoko raspelo s drvenim Kristom. Kontesa zaustavi konja nastojeći prozreti u tamu i upirući svoje oči, pune iščekivanja, u raspelo. Ali ono je sve više gubilo oblik i zamalo su njezine oči zamijetile samo tamni stup, a pod njim se tek slabo razabirala siva sjena ceste. Bijelcu dozlogrdi čekanje i on poče tapkati kopitama i grepsti zemlju kao da opominje svoju gospodaricu neka već jednom krenu kući. Ali ona pogladi konja po vitkom vratu i tiho mu šapne: - Tiho, tiho, Dido - strpi se! Vidjet ćemo vještice! Lijepa životinja se umiri kao da je shvatila riječi svoje gospodarice. Prošlo je gotovo pol sata, a konj je opet postao nestrpljiv, kao da mu nije udobno u toj tami i tišini u šumi daleko od grada. Nera ga je opet tješila, gladeći mu lijepi ponosni bijeli vrat, ali životinja nije više slušala riječi svoje gospodarice. Neprestano je tapkala po suhom granju i mutila tišinu koja djevojci bijaše tako dragocjena. Nera se spusti s konja, priveže ga o stablo i tiho pođe dolje bliže križanju. Tu je stala pod stablo, naslonila se o drvo i čekala jedva prozrijevajući gustu tamu.
Noć je bila sve gušća. Nigdje se nije nitko micao i sve je bilo tiho kao da sve oko nje nešto iščekuje. Najednom u šikarju iza njezinih leđa nešto šušne. Nera razabere da šuštanj dolazi s protivne strane. Obazre se, ali u tami nije mogla ništa vidjeti. Tek je čula da pucketaju grančice i šušti lišće pod nečijim stopama. Čvrsto se privine uz stablo i pritaji. Nešto se šuljalo k njoj. Tiho, polagano, kao da na nju vreba. Polagano segne za pojas gdje je nosila pištolj.“
MARIJA JURIĆ ZAGORKA, Grička vještica (Konesa Nera)