"Bolje biti krepan nego poluživ."
(Saša Lošić u rijetkim trenucima kad je ovaj bio trijezan)

"U diktaturi ne smiješ nikome reći ono što je zabranjeno. U demokraciji smiješ svakome reći ono što je dozvoljeno."
(A.Ferkel, Berlin)

"Ni ove godine vjerojatno nećete otići tamo gdje još nikada niste bili, a bogami ni tamo kamo ste uvijek odlazili."
(Dalaj Sarma)

"Vidim opasan virus koji će izazavati pandemiju svjetskih razmjera početkom 2020."
(Baba Vanga nakon okulističkog pregleda po okončanju pandemije, krajem 2023)




U središtu kružnice radijusa 15km

srijeda, 06.10.2021.

Tobogan

Vrijeme teče tako brzo i baš me je nekako prenerazilo kad sam shvatila da je skoro mjesec dana proteklo od godišnjeg a ja sam uspjela samo jedan mali dio spomenuti i to tek onako usput.



Vrijeme nam u Mošćeničkoj dragi baš nije bilo nešto naklonjeno, kad nije padala kiša, puhala je bura. Buroviti smo dan iskoristili za mali izlet s nećakinjom.



Prva ideja bila je otići do Rovinja ili Poreča, no tamo smo bili već više puta a i ti gradovi uz more su svi na isti kalup. Tako smo na kraju poslušali savjet moje sestre i odvezli se do Motovuna.



Jedan od glavnih razloga za prepirke tijekom vožnje zadnjih godina je muževo bezgranično povjerenje u umjetnu pamet auto-navigacije. Dovoljno je da ta glupača ponudi neku po bog te pita kojem algoritmu "bolju" rutu, bolja polovica to automatski prihvaća.



Prije dvije godine na povratku kući slijedio je takvu jednu preporuku i završilu smo u nekoj bavarskoj pripizdini na gradilištu rondoa, koje naravno, ova navigacijska pametnjača nema u svojim kartama.



Na putu prema Motovunu tako nas je odvela na neku usku cestu, najprije doduše asfaltiranu ali široku jedva za prolaz jednog auta srednje klase. Mimoilaženje s vozilom iz suprotnog smjera značilo bi stotine metara vožnje na rikverc za jednog od sudionika. Na našu sreću s druge strane nisu slušali pametne navigacije.



Onda je nestalo i asfalta i došli smo do mjesta na kojem put tako strmo ide prema dolje da se cesta uopće ni ne vidi. Tu je čak i najveći navi-vjernik posumnjao (posumljao?) u umjetnu inteligenciju, no na moju nesreću iz te smo divljine izbili ravno ispred tunela Učka, pa je na kraju ipak likovao kako je on eto uz pomoć te lude navigacijske kučke izbjegao kilometarsku kolonu.



Priznao je ipak, da se onamo na vrhu tobogana malo usrao. Kad smo kasnije po povratku pitali tamošnje domoroce poznaju li put po kojem smo se vozili (i usrali) činilo im se da bi to mogla biti neka od "samoubilačkih" staza po kojima policija po dojavi o nestanku najorije traži nestale osobe sklone samodestruktivnosti.



Do samog grada na kraju treball je doći pješice. Preko tisuću i nešto stuba ili po cesti. Odlučili smo se za ovo drugo, inače bi do gore doslovno okrenuli papke. I ovako smo gore stigli napol živi.



Sad jel se isplatilo ili ne možete odlučiti sami. Većina slika je napravljena s gradskih zidina.



Nažalost, nikakvog vodiča ili slične osobe koja bi nešto više rekla o gradu i okolici nije bilo u blizini, pa smo kasnije sami guglali, što i vi možete ako vas zanima, pa bezveze da puno trafljam sad tu o samom Motovunu.



Na putu prema dolje trebalo se naravno okrijepiti. Lokali nude uglavnom tartufe u raznim varijacijama, a nismo baš ljubitelji, pa nismo imali baš previše izbora. No jednostavno nije obavezno loše, štoviše.



Konobarici se dopalo da netko otvoreno kaže da ne voli tartufe, pa smo kavu dobili na račun kuće. Desert je bilo skoro šteta pojesti koliko su ga lijepo nakindjurili.



Što se cijena tiče preporučujem gostima da svakako pojedu sve do zadnje maćuhice.
Zezam se. Čak smo se začudili normalnim cijenama u usporedbi s kojekakvim sranjima od lokala po obali koji su nabili cijene na tipičnu "čevapčićimit undohneajvar und spezialitätdeshauseswienerschnitzel".



Na putu prema dolje dobro smo pazili da ne završimo ponovno na onoj harakiri stazi.
Ako svi putevi vode u Rim, onda svi putevi do i iz Motovuna vode do vrećice za povraćanje i vrtoglavice.



Stigavši do Lovrana sjetili smo se onog starog vica o papi koji ljubi tlo pod nogama kad avionom Alitalia sleti na odresište.



I za kraj a šta drugo nego ruke stisak i Elio Pisak.



Ovo je štorija o nas četiri
kako smo po Istre pili i jili
va jednoj smo se oštarije fermali
i ovako zakantali

Malvazijo, kraljice hrvatskog vina
nek se ne zapira pod tvojun bačvun spina
ti si najbolje vino u Hrvata
ćer nek napije oca, a sestra brata

I ja bin svirja tu kanconu
vrah me zel ako ne bin
da mi je gudalo nož
a pršut vijulin

Onda smo videli da tako ne gre
kada se na prazan štumih pije
va jednoj smo se konobe fermali
i ovako zakantali

Karo amiko prezidente
daj nam repe i palente
aš je repa i palenta
nama boja od Parlamenta

I lipi grad je Roč, Roč, Roč
u Roču toč, toč, toč
u toču fuži, fuži, fuži
pa kantaju muži, muži

A kada je finila kazeta
smo se frmali pul Buzeta
prijatelji stari u zagrljaj su pali
ruke stisak i Elio Pisak

Nam ne rabi cinkvina
ne rabi nan tombola
dajte nan pršuta
kobasice i ombola


- 12:39 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2021 (4)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (10)
Lipanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (14)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama i dogadjajima slučajno su namjerne.
Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogi poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu.

Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove:
Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr
LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com
Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org