dinajina sjećanja

"Misliš li na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje"
"Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima.
"Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne,
zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.
Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan.
Dječak je sretan..."
"To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih.
"To je moja stilizirana Carmina Burana"
"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede.
Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad.
Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih.

"Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?"
"Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a život je ljubav."

Podno Parnasa... in memoriam Pitagora...

Misaonim ulaskom u svemir uma pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost.
Zatvorih oči i u zrcalnim neuronima se pojavi slika čovjeka obučenog u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Shvatih, ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa.

Uranjam u privid. Stojim podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike.
Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.

Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo?
Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna.

Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?
Možda zbog Muza koje su se tu sastajale?
Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?

Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha.
To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one ssjedinjuju u nietzscheansku istinu o nama.

Pitagora je na tom mjestu osjetio sjaj božjeg oka, svjedočanstvo zakona zlatnog reza. Vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje zlatna spirala, nit koja nas povezuje sa univerzumom.
Oćutih vrtloge nebeskih tijela, titraje super struna, zrcaljenje matematičke etike, tonove Bachovih sonata, začuh simfoniju univerzuma koju inače ne čujemo jer smo dio nje.

To je uzrok što ne možemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše misaonosti, to je istina o moći carstva muza... poezijom se kazuje ono neizgovorivo.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7629

„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda." Carl Sandberg

Shakespearov Sonet 66

Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramocjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,

Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrću ljubav napustio ne bih.

Neurofiziološka začudnost… poetika 1990-tih godina istraživanja univerzuma uma.

"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se neki Bog igra kroz mene. "

Friedrich Nietzsche.

Napisao Zoran Vukman
U knjizi „Skriveni Bog“ Vladimir Paar i Ivan Golub pišu: „Ako je igra dakle djelatnost koja je neslužna i koja pruža zadovoljstvo, onda se za Božje djelo stvaranja svijeta može reći da nosi obilježja igre, a za Boga da se igra, da je igrač – Deus ludens.“ Sve dalje što se dogodilo nakon iskonskog grijeha, kažu autori lucidno, „poremećaj je igrivosti svijeta.“ Čovjeka je poveo nagon za služnošću, za stjecanjem, uzvišenu igru poradi igre, zamijenio je pretvaranjem svega u vlastitu stečevinu. Svijet kao igra postao je svijet kao borba. Igra je prerasla u rat jer je pervertiran njezin izvorni smisao. No Bog i dalje svijet uzdržava na način igre, ističu Golub i Paar, „svemir pleše…svijet se i igra i pleše.“ Sve pleše, sve je u pokretu, u mijeni, u dinamici, samo bi čovjek sve htio prisvojiti, kontrolirati i ukalupiti. Bog je nenadmašni igrač