Nenapisana pjesma...
U vrtlogu nastajanja čovjeka,
vidjeh bibliotekara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju.
Na pročelju svitanja odgonetnuh tajnu moje odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza, sladunjave metafore zavaravanja.
U osvitu dana na obzoru vidjeh utjelovljenje melancholie... ucrtan krug, savršenstvo prostora,
magičan kvadrat i ljestve ka vječnosti.
Sunce je došlo kasnije.
Hladnoća na dlanovima, akordi nenapisane pjesme i
tvoja prisutnost u praznini sklada dotaknuše nepomičnost vremena.
Vidljivost prekorači granicu, iza duge astralna dimezija vječnosti,
bljesak zvijezde padalice i ostvarenje želje.
Sunce u tvojim očima, iluminacija istine,
oćutih nepromjenjivosti ljepote u promjenjivosti vremena,
u kovitlanju sati, minuta, trenutaka.
Nenapisana pjesma je stručak riječi, tišina utkana u tvoj osmijeh i tvoje oči.
Oslobođena iz krletke srca, ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.
Huji alejom osjećanja, zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna i slijeće
u prazninu svijeta.
Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.
Bježi iz zbilje, ogleda se na pučini sanja,
utapa u podsvjesti i kao jeka vraća u svijest.
Zaziva me glasom nimfe, razotkriva do nagosti, do pročišćenja nutrine.
Postaje vedrina, zraka sunca, bijeli oblak, kap kiše, maleni cvijet.
Izranja iz mene i za sobom
ostavlja tebe.
Čekala sam te izvan očekivanja, susrela te u nenapisanoj pjesmi.
Dijana Jelčić
prva fotografija... Albrecht Dürer, melancolia
|
