Cvjetnica...
Sviće. Na obodu dana zlatna hostija… rađa se proljetno jutro prepuno sebe… i naslućujuće ljepote… na surovoj hridi vremena svijest se razbija u poeziju oceanskih dubina… vjetar donosi miris ljubičica i vlati polja naslućujuće sreće… srce titra zornicu… pješčana ura odbrojava znca stihovima pjesme nad pjesmama… ljubav na svom putu bez povratka najavljuje uskrsnuće davno odsanjanog privida… put pokore do sunoćavanja… svakodnevica u kojoj se rađa i umire svijet… dnevna putanja oko osi nutrine… zora i suton u nezaustavljivom nadmetanju… misao i osjećanje u kovitlanju mjesečevih mjena… u dnevnim olujama i noćnim bonacama… život jednostavan i lijep…
Zaustavljam se u mrtvoj točki bivstvovanja… u kutu nutarnjeg svemira… na oltaru rodoslovlja… iz svetog pepela izranja silueta i preobražava se u cvijet na čijim laticama blješte suze praiskona… suze radosnice se pretaču u rijeku nevraćanku… vječno ponavljajući prizor početka beskrajnosti božjeg sna…
Svijet se rađa u mojim očima… u jednom titraju se događa kozmologija trajanja… prasak, raspuknuće ništavila i sjedinjavanje tisućljeća u ovaj tren spoznaje… u razvalini budnosti vidim potop, porinuće i plov bespućem grijeha… i bijelu golubicu koja objavljuje oprost… na dnu oceana su ostale krhotine razlomljene boli… napuknute amfore u kojima, od sebe same, skrivah grijehe… u dubini pogleda, iza zjenica se događa ono što je očima ne vidljivo… staza hodočašća na kojoj oplekivah neučinjeno… put na kojem padam pod križem sudbine i uzdižem se… ekliptika nutarnjeg sunca iz koje izranja oprost i pomilovanje…
Korizma se bliži kraju… cvjetnica… Njegov ulazak u svetu zemlju… svetkovanje cvijeća… graničica maslinovog drveta na prozoru… oprati ćemo lice vodom ljubičastih latica… zamirisat će proljeće u domu, a mi ćemo izgovarati želju…
“Neka mlada godina nama i cijelom svijetu daruje ljepotu… i ljubav“
Dijana Jelčić
|
