Bile su gospođice iz Avignona...
Uranjam u jutro puno lijepih privida... Promatram igru prirode i ćutim zagrljaj znanosti i umjetnosti, susret Einsteina i Picassoa na kopreni praskozorja. Vjetar se igra sa trenutkom. Moć skrivena pogledu, otkrivena osjećajima.
Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije. U ovom začudnom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja i sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam rukom dohvatiti tu čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije kojom nas svjetlost nečujno grli. Čarobnost ovog trena pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena.
Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena. Šutimo.
Tren traje, vrtloži se i prelijeva se u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti. Njeno sjećanje je satkano od sile ljudskih nadahnuća.
U lebdećim kristalićima se nevidljivost prelama u spektar boja i panoramu horizonta pretvara u krunskog svjedoka prohujalog vremena.
Ushićenje se vrtloži, grliš me dlanovima na kojima se gnjezdi divota vječnosti. Sunce se uzdiže nad pustinjom zaborava, opsjena mijenja opisivost našeg vidokruga.
Osjetih mirise Provanse u zraku i dašak tajanstvene muze, dodir mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na cvjetove jasmina i prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture mladoga dana. Sretna sam da smo ovo doživjeli zajedno, odgovorih. Nasmiješio si se. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.
Bile su gospođice iz Avignona, potvrdio si istinitost moje vizije.
Dijana Jelčić
slika... Picasso... gospođice iz Avignona... Museum of Modern Art (MoMA)
|
