Shakespearov Sonet 66
Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,
I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramocjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,
I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,
Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrću ljubav napustio ne bih.
U mirisu knjiga osjećam strogost umilne nježnosti,
tankoćutnost misaonog blaga.
U obredu mudrosti slika secesijske odaje,
tišina vremena,
dar vječnosti smrtnicima.
U raskoši osjećanja,
nazirem vedrinu svijeta,
nisku privida u tvojim očima.
Slijeva se ljepota u rijeku svete muzike.
Budi se dan knjige,
u njegovim njedrima gomila ljepote.
Izranjaju sjećanja, maštarije i prošlost,
jučerašnjica kao miris dolazećeg maja,
mjeseca poezije ruža.
U zraku osjećam želje,
čujem glasove iz davnina,
naslućujem otkrivanje tajni,
odgonetanje mudrosti.
Na Parnasu slavlje muza.
Bliske i daleke, tajanstvene kao rađanje zvijezda,
kao kozmogonija sa odmakom u vremenu
one tisućljećima bdiju nad nadahnućima,
slijevaju ih u riječi, ukorićavaju snove,
ne dozvoljavaju Letti potapanje davnih osjećanja.
Dan knjige, svetkovina uma,
neprocjenjivost blaga
skupljenog u titraje
čitajućih duša.
Dan i noć prepuni
ljepote.
Dijana Jelčić