Privid...
Iluzionist se igrao šeširom… izlijetale su bjele ptice… promatrala sam predstavu tajanstvenih sjena… divila se spretnosti magije… povjerovah u njenu moć… poželjeh nestati u prividu… jedino je šum krila preplašene ptice bio stvarnost… odvraćao me od nestajanja u mistici vjerovanja…
jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?... možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obećanje ovom trenutku… možda sam umrla suzama neba i rodila se na vlati trave… osjetih prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…
koliko se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… osluhnuh zov zemlje… oćutih oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…
iluzionista ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža keltskog vjerovanja vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja pogled… ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima… i vraćam se u tvoju blizinu… sretna…
Dijana Jelčić
|
