Sponzoruša u Parizu...
Dijalog Anette i Zdenko...
bio je prvi aprila 2015. nije bila prvoaprilska šala, bila je promocija romana Zdenka Jelčića... Sponzoruša u Parizu... sretna sam, moj davno napisani tekst je, bez navođenja mog imena, postao djelićem Zdenkove knjige... uživam u takvim "krađama"... divno je djeliti život sa umjetnikom... usrećuje...
Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala...
«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika... ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u punoj ljepoti sredinom slike. Zidovi gube čvrstinu i obrise, sljubljuju se s prostorom i postaju vrijeme kroz koje je krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem naslućivanje i sjedam na ždrijebca da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje.
Jašući na njemu i sama postajem pjesma koja dahom naslućuje i istovremeno naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dopustila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav koju osjećam postojeći u njoj. Ljubav, tajnovita dimenzija, satkana od materije sna. U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti isprepletenu sa svjetlošću koja bdije nad mojim snom.Tisuće razigranih konja treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta sveti gral, posuda u čijem središtu žare oči.Velika svjetlost se uvlači u moju nutarinu. Sni me odvode u carstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje ponovno rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim snove istinskih sanjara.
"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u drhtaju mladog pastuha.
Zlaćane spirale se spajaju u iluzije, u prohujale godine u kojima nisam živjela.
"San je ljepši, jer nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa."
Sjedinjujem se s mirisima. Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti. San i zbilja se spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak. Granice se gube.
"Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj.
Biti dobija drugo značenje."
Ah, što je lijepo tucati pjesnika. Posebno kad je pjesnik lijep.
Najbolja poezija nastaje kad se pjesnik natakne na oštrulje koje mu probije srce pa iz njega toči sama poezija... Ne uživa samo duša nego i tijelo...
Sisice drhte i okreću vrške nebu. Zategnuti bubanj trbuha se grči i poskakuje...Ruke se šire u krila galeba....
Osjećao sam kako na meni podrhtava cijelo suvremeno francusko pjesništvo...kao da sam nabio na karu cijelu ljubavnu poeziju zajedno s Erato, njezinom muzom, u obliku slatke i vruće Anette.
Naticala se ritmički hoteći doći do samog dna poezije...Bedra se stiskala, vratašca grčila, iz očiju lijevale suze, a iz grla hropac, pjesma i krik za sve one mlade žene koje ostavljene i same u noćima pišu pjesme, znajući da su to vapaji i krici žednog u pustinji i da ih nitko neće čuti i da se njihovi odbjegli dragani neće vratiti iz rata, s mora ili iz zagrljaja druge žene.
"Ponovi mi onaj stih gdje se spominje Gral".
Dostojanstveni, razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta Sveti Gral, posuda u čijem središtu žare oči.
"Upravo me ovaj prizor potsjeća na Gral. Jedna lijepa posuda puna strasti i istine postavljena na držak u obliku jonskog stupa...Iz posude teče slađani nektar, slijeva se niz stup i bedra, a posuda podrhtava kao kapa vulkana, kao zatvoren mirisni pupoljak koji će svaki čas otvoriti latice i postati ruža...Gral je ruža...Tvoja ruža..."
Pupoljak se otvori, a iz ruže poteče mirisni, gusti, opojni rozolin.
Anette podiže ruke nebu, zgrči se u čvrsti luk, a iz grla proključa hropac:
Je suis au ciel»...Je suis au ciel»....Le ciel est Ardeche...
« U nebu sam...U nebu sam....Nebo je Ardeche».
Stvarno je divno djeliti život sa umjetnikom i sudjelovati u njegovoj slavi... on, moj največi kritičar je moje štivo uvrstio u dijalog pri vrhunskom ljubavnom činu... u kuloarima je dobio ime "Žigolo", a na naslovnici knjige objavljena je i rečenica filmskog redatelja Rajka Grlića
"Tko bi rekao da u glumcu tako tvrda lica i tako meke duše čuči tako opaka erotska strast."
|
