Poezija noći...
Podno Parnasa... in memoriam Pitagora...
Misaonim ulaskom u svemir uma pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost.
Zatvorih oči i u zrcalnim neuronima se pojavi slika čovjeka obučenog u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Shvatih, ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa.
Uranjam u privid. Stojim podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike.
Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.
Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo?
Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna.
Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?
Možda zbog Muza koje su se tu sastajale?
Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?
Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?
Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha.
To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one ssjedinjuju u nietzscheansku istinu o nama.
Pitagora je na tom mjestu osjetio sjaj božjeg oka, svjedočanstvo zakona zlatnog reza. Vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje zlatna spirala, nit koja nas povezuje sa univerzumom.
Oćutih vrtloge nebeskih tijela, titraje super struna, zrcaljenje matematičke etike, tonove Bachovih sonata, začuh simfoniju univerzuma koju inače ne čujemo jer smo dio nje.
To je uzrok što ne možemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše misaonosti, to je istina o moći carstva muza... poezijom se kazuje ono neizgovorivo.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7629
Poezija noći
Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.
Zdenko Jelčić
Iz šapata tvog, iz poezije suza, iz pjesme umornog ratnika
izranja sjaj sunca i rosa na vlatima trave.
Osjećam lahor u poeziji kiše,
ćutim tebe zanesenjaka u pjesmi oceana,
u pjevu ptica na dozrelom grožđu,
u vremenu traganja za ljeptom.
Krsitli smo vino, na usnama nektar još bdije.
U tvom pogledu san, zvao si me Mir,
u osjećajnom režnju budio usnule leptire,
u vremenu jesenjih kiša darovao sebe,
srce ostavio u zalog,
odnio moje u poeziju noći,
u bdijenje na obzoru
sanjivosti.
Dijana Jelčić
|
