dinajina sjećanja

nedjelja, 28.04.2019.

Poezija noći...






Podno Parnasa... in memoriam Pitagora...

Misaonim ulaskom u svemir uma pred nama se ukažu zrcala iz kojih nam se smiješi prošlost.
Zatvorih oči i u zrcalnim neuronima se pojavi slika čovjeka obučenog u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci.
Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Shvatih, ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa.

Uranjam u privid. Stojim podno Parnasa pred Apolonovim hramom gdje je Pitagora često podučavao učenike.
Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom.

Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo?
Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna.

Zašto je odabrao Apolonov hram za sastajalište?
Možda zbog Muza koje su se tu sastajale?
Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište?

Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta?

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha.
To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one ssjedinjuju u nietzscheansku istinu o nama.

Pitagora je na tom mjestu osjetio sjaj božjeg oka, svjedočanstvo zakona zlatnog reza. Vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje zlatna spirala, nit koja nas povezuje sa univerzumom.
Oćutih vrtloge nebeskih tijela, titraje super struna, zrcaljenje matematičke etike, tonove Bachovih sonata, začuh simfoniju univerzuma koju inače ne čujemo jer smo dio nje.

To je uzrok što ne možemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše misaonosti, to je istina o moći carstva muza... poezijom se kazuje ono neizgovorivo.


http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=7629






Poezija noći

Zaboravih tada što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.
Zdenko Jelčić





Iz šapata tvog, iz poezije suza, iz pjesme umornog ratnika
izranja sjaj sunca i rosa na vlatima trave.

Osjećam lahor u poeziji kiše,
ćutim tebe zanesenjaka u pjesmi oceana,
u pjevu ptica na dozrelom grožđu,
u vremenu traganja za ljeptom.

Krsitli smo vino, na usnama nektar još bdije.

U tvom pogledu san, zvao si me Mir,
u osjećajnom režnju budio usnule leptire,
u vremenu jesenjih kiša darovao sebe,
srce ostavio u zalog,
odnio moje u poeziju noći,
u bdijenje na obzoru
sanjivosti.

Dijana Jelčić





- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...