U odaji ogleda i odjeka...
Ljetni solsticij davne 1987- e godine… promocija zbirke „Odakle dolazi ljepota“ i kraj vremena koje nazivah olujom ruža. Bio je to oproštaj s odlazećim i susret s dolazećim djelićem života.
Sjećam se bdijenja u noći nezalazećeg sunca. Razgovarali smo ne dozvolivši snu da ušutka tek rađajuća osjećanja.
Svaki titraj oka, svaka sekunda u bujici vremena je ubijala sjene prošlosti.
Podsvijest se razotkrivala poezijom dijaloga.
"Misliš li na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje"
"Mislim na ljubav!"
"Ljubav se ne misli, ona se osjeća!"
"Što sada osjećaš?" upitah gledajući se u njegovim očima.
"Sada, sada će ozeleniti polja, sada će djevojke zavoljeti sne,
zemlja će pokazati svoje nasmješeno lice.
Ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača.
Šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, pobjeđena zima napušta naš dan.
Dječak je sretan..."
"To mi je poznato" rekoh svjesno prekidajući njegov stih.
"To je moja stilizirana Carmina Burana"
"Dječaka dotaknu strijela i Amor ga djevojci povede.
Kao Venerin nadničar, on zaboravi tugu i jad.
Ljubav je jedini danak koji on plaća sad" završih stih.
"Jesi li sigurna da je ovo što sada osjećamo život?"
"Da sigurna sam jer osjećam ljubav, a život je ljubav."
Upoznavala sam ponovo onu sebe prije vremena oluje ruža. Na žrtveniku trenutka je titrao plamen voštanice… sjetih se Bachelarda… osjetih, mi smo svijeća koja titra na lahoru vječnosti, izgaramo beskonačni u svojoj konačnosti.
U odaji ogleda i odjeka, u suzvučju šapata disonance nepostojanja. Razumjeh govor čuvara vremena.
Tko se ne pomiri sa prošlošću ne može živjeti trenutak.
Nad zaleđenom pučinom podsvjesti je zasjalo Sunce.
Oćutih otapanje lednice.
Dijana Jelčić
|
