dinajina sjećanja

petak, 19.04.2019.

Začudnost uma...






Neurofiziološka začudnost… poetika 1990-tih godina istraživanja univerzuma uma.






Srce se umirilo kao vjetar pred oluju. Sluti navalu ljepote. Osjeća titraje neurona u režnjevima stisnutim iza čela, vrtloženje misli, njihovo slijevanje u simpatikus. Ćuti neurofiziološku začudnost osjećajnosti, neizrecivost uzdrhtalosti staničja nutrine, nedokazljivu povezanost njegova ritma i ritma univerzuma, neopisivu usklađenost kovitlanja zavojnice vječnosti i trenutka poljupca. Na usnama titra ljubav dolutala sa početka priče o nama i svemiru.

Drhturi tajnoviti kod prvog heliksa rasplinutog u prostornost vremena, a sreća klija iz sjemena dolutalog iz sedmodnevne iluzije nastajanja svijeta.

Srce je slovkalo tvoje ime. Poznavalo te prije mene. Ispisalo te kao rebus na zaslonu sanja, budilo nadahnuće kojim pisah pjesme strancu, nestvarnoj osjetilnosti na usnama, nepostojećem okusu vina iznjedrenog iz čokota Arkadije. Pisala sam stihove. Bila sam izgubljeni sanjar u svijetu poezije, a ti mi dođe s buketom tišine. Govorio si jezikom cvijeća, titrajima vlati trave, sjajem Sunca i zagonetkama utkanim u povijest izričaja. Osluhnuh tišinu kraljice pjesništva, doživjeh njenu uzvišenost i sakrih napisane pjesme u rijeku zaborava.

Dotaknuh nulu Fibonaccievog niza nastajanja ljepote, uronih u zlatni trokut kozmičkog zakona, krenuh putevima postojanosti u ljepoti traganja za izričajem koji je tek sjena onoga neizrecivog u nama.

Još uvijek lutam beskrajnim širinama pjesništva.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007







- 07:07 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...