Uskrsnuće...
Grad tihuje tišinom ukazanja, osjećam, dogodit će se čudo.
U katakombama podzemlja, u nietzscheanskom ništavilu,
odbjegle od svjetlosti, titraju vizije tmine.
Na obzoru iskri tajna, objava uskrsnuća ljubavi,
kada ponoć odbroji vrijeme tišine rodit će se veliko svijetlo,
istina će zaslijepti oči nevjernika, oči trgovaca na sajmu taštine,
oči farizeja skrivene iza velova hipokrizije i mrmljajuće molitve.
Istina je strpljiva u čekanju, blaga u pokazivanju.
Vidjeh umiranje i uskrsnuće ljubavi.
Otvorih dušu, razasuh život na dlan vremena,
a Sunce se zrcalilo u tvojim očima,
pretakalo u toplo zlato,
grijalo ozeblo srce.
U osvitu mladog dana iza horizonta Volto Santo,
začuh šapat,
oprosti sebi, a onda jednostavno opraštaj.
Postidjeh se, srce je zaigralo zaboravljenim ritmom.
Bol je buknula plamenom želje, razbuktala se do usijanja,
do eksplozije svijesti i nestala.
Oprost je stigao kasnije, kao inicijacija.
Shvatih, istina je nepojmljiva pojavnost ljubavi,
anđeosko biće iscrtano svjetlošću, mreža iskukičana nitima misli i osjećanja,
a ljubav ne poznaje sumnjićavost, neiskrenost, lažnost i prevare.
Ljubav je kap rose na zrncu pjeska u pustinji podvala,
anđeosko prabiće u srcu svemira, bijela golubica na obzoru svijesti,
svanuće ljepote, uskrsnuće istine.
Sretan vam dan uskrsnuća prve i posljednje istine...
Dijana Jelčić
|
