Kao vino iz kamena...
Sjećam se i nebo je plakalo kada sam odlazila… slijevale su se biserne kapi licem vremena kada sam odlazila… ljubav se vrtložila poezijom suza i jecajem tišine… koračala sam putem pokore iščekujući pomilovanje… katarzu grijeha zbog bijega iz skuta zablude… praštala sam tebi neopraštanje… opraštala ti gluhoću na molećivu pjesmu mene prognanika iz tvojih uspomena… napisanu u danu dolutalom iz sjećanja…
Odtugovala sam te… umirala i rađala se u zavjetrini nedosanjanog sna… volio si me… jesi li me uistinu volio?...
Gradio si granitnu krletku u koju nije prodiralo sunce novih svitanja… gušili smo se u entropiji nedogađanja…
Oprostila sam sebi i tebi neznanje tek kada sam pod južnim nebom zakoračila u pejsaž gorštačkog krajolika… iza mene je ostao svijet razbijenih ogledala… slika razlomljene iluzije… šutljiv privid otrgnut iz urlika vječnosti...
Dotaknuh tišinu iza zrcala svijesti… ljubav se ogledala u očima boje sna… pomilovao me osmijeh njenog prauzora… Neretva je ispirala talog tugovanja… pronađoh sebe izgubljenu u hirovitom vrtloženju neosjećanja… osjetih bol… rezanje Gordijskog čvora nesnalaženja u panorami trenutka… u Međugorju me oplemenila blagost kraljice mira...
Na obroncima krševite Hercegovine je bljeskalo obećanje tek dozrelih grozdova… osluhnuh šapat utjehe u poslanju vina iz kamena… oćutih prkos čokota… ponositost ogoljele zemlje koja grli korijenje i hrani znojem dobrih ljudi…
Za žilavku, iznjedrenu iz duše kamena, kažu da predstavlja „smjeh i pjesmu“, ili „sjetu i tugu“. Zlatnozelenkasta boja obuhvata mješavinu jantara i dijamanta.
Kao vino iz kamena izvukoh ljepotu sna iz dubine njegova pogleda... oprostih si prevaru nedosanjanog sna… ostavih priču bez ispisanog kraja… zatvorih je u onaj dio mene u koji dolaze mnoga, a ostaju samo lijepa sjećanja…
U dolini zelene rijeke naučih pamtiti samo sretne dane…
Dijana Jelčić
|
