Riječi utkane u sutone i svitanja...
Bila je to noć uskovitlanih razmišljanja o svrsishodnosti života,
razgovora o esenciji, o bitku mudrosti.
Ti unosiš mir u kaotičnost mojih misli, izvlačiš me iz utrobe svemira i vraćaš na zemlju.
Osmijehom mi daruješ sliku idealne stvarnosti, pronalaziš slabe točke u mojim principima,
nježnim izričajem prisiljavaš na odustajanje.
Zavoljela sam naša misaona sučeljavanja, toplinom međuriječja, neopisivošću osjećanja griju prohladne večeri.
Divim se arhitekturi tvojih argumenata, snazi tvog izričaja.
Slušam i učim govorništvo, tvoje razlaganje činjenica, tvoju mirnu srčanost.
Tragovi prošle noći ostaviše trag u mojim osjećanjima.
Prostor je prepun neizrečenih riječi, blješte u kao zvijezde na nutarnjem nebu,
kao naslućujuće ideje u mreži pamćenja, kao iskričava svjetlost na lazuri sjećanja.
Ljubav se širila baršunastim svodovljem, bila svjedokinja misaonom mahnitanju.
Volim ljubičaste sutone i noći prepune priča ni o čemu, kriju u sebi bitak našeg zajedništva,
postaju putokaz mene k tebi i tebe k meni… susrećemo se na rondou suprotnosti,
u noćnom equinociju, u prelamanju dana u dan, na anđeoskim stazama,
u krvotoku zanosa.
Na usnama lepršaju riječi, neizgovorene, utkane u sutone i svitanja,
u snovitost vremena.
Dijana Jelčić
|
