dinajina sjećanja

petak, 31.05.2019.

Pepeo prohujalog vremena...






Tiho i elegantno kao crna pantera se spušta noć. Iz kobalta bezdana izranja svjetlost beskonačnih nemira. Teške od zvijezda vise ruke svemira nad mojim prozorom. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj samujem, ne znaš s kojeg prozora promatram zvijezdu padalicu, tvoj put k meni. Radost istine, srcem odapet let ptice, u lepetu začuh tvoje ime.
Vidjeh viziju našeg naglog ljeta, začuh zvuk crkvenog zvona, odasnjah ponoćni tango. Plesali smo na plaži, srce je mjenjalo ritam. Ljeto se bližilo kraju, jesen je stigla s maglama i seobom ptica. Na žrtveniku vremena zapalih svijeću. Poezija kiše je objavila promjenu na dlanu sudbine. Srce je opet mjenjalo ritam.

U aureoli trenutka boja tvojih očiju, nagovještaj svitanja novog sna. Jantarna slova u ljubičastom sjaju dolazečeg jutra.
Došao si u moju zbilju buketom svjetlosti, tišinom i mirisom mladog vina.
Ti još uvijek govoriš glasom svjetlosti, šapućeš tišinom, miluješ svojim godinama, uspavljuješ mjesećevim srebrom. Volim pepeo proujalog vremena oko tvojih očiju.
Tvoje oči su more svitanja. Na hridi stoji hram. U kaležu blago istinskog vjerovanja.

Danas imam dva lica, jedno je satkano od tužnih sjećanja, a drugo izrasta iz nježnosti tvojih pogleda. Odbacujem breme drevnog umora.
Zvijezde počivaju nad ponorima noći, a otok sreće se iskri u oceanu sna. Osluškujem valove laveža pasa lutalica izmješanih sa sonatom tvog glasa. Opojna kao san, dopire do zatona srca u kojem se usidrila galija moje duše.

Dijana Jelčić






Volim pepeo
- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.05.2019.

Na oltaru uspomena...





Bilo je subotnje sunoćje... imali smo radni sastanak... poezija glavna tema... sve što se s nama i vama i oko nas događa utjelovljujemo u poetikon trenutka... uz kavu, vodu, košaricu voča uživasmo u odsanjanoj budućnosti... o onom sutra, koje možda nikada neće doći i o ljepoti susreta... tamo na poluotoku sa kojeg nas dodiruju divne uspomene na onozačudno jučer... bilo je mora na dlanu u našim srcima... moja Mama je bila vrhunska svećenica ovog divnog poetsko proznog susreta... i nije bilo važno ako sutra nikad ne dođe...






Kao iznenada dolutao gost vjetar se šulja koridorima sjećanja… donosi zvuk ponoćnog zvona… i miris lijepih uspomena… miris tek procvale lipe uranja u svijest… vidim obalu zelene rijeke… čujem tišinu u krošnji breze… svjetluca njena bjelina pod sjajem mjesečine… tvoja blizina oplemenjuje ovaj trenutak… daruje mi vrijeme otrgnuto iz vječnosti… utkano u dimenziju ljubavi… quinta esentia zaobljava prostornost i odnosi nas u snovitost ove noći i poezije kapi…

U srcu titra krajičak kozmičke zmije… poveznice mikro i makrokozma… zavijutak dokotrljan iz svevremena… darak donešen vjetrom iz sveprostora… udišem svježinu svibanjskih kiša… promatram raskomadane oblake i nestanak plejada sa lazurnog beskraja… objavu dolazeće ljepote… zvjezdano jato se skriva u skutima vizije…

naslućujem vilinske glasove u tisućljetnim perunikama… nestrpljivo iščekujem ljetni solsticij… bijelu noć, sjaj ponoćnog sunca i preskakanje Ivanjskih vatri…

u kaleidoskopu želja se vrtloži obećanje plamena… iskričava svjetlost sretne budnosti… znamen utjelovljene ljubavi… zagrljaj boja u nepostojeći spektar postojane sreće… bezvremeno putovanje vremenom trajanja… koračanje iluzijom… nestajanje u ljepoti iza duge… uranjanje u privid vječnosti… južni vjetar se igra sa suzama neba… u hramu ljubavi odjekuje poezija snova… u svakoj kapi se ogleda moć sadašnjeg trenutka… nestajuća prošlost i tek naslućujuća budućnost… pomak vremena… njegova nezaustavljivost… i pitanje....




Ako sutra nikad ne dođe...

Rađa se mladi dan… iza nas je ostala besana noć prepuna sjećanja… bdijenje na oltaru uspomena… nedodirljivo bogatstvo pretočeno u kalež života…

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 29.05.2019.

Nekad i sad...





Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges






U danima, kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
tada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

Volim sjećanja, ta ogledala nepostojeće uzaludnosti,
u zrcalnim neuronima presliku odživljene zbilje,
u prolaznošću žigosanim tijelima poeziju uspomena. .

Univerzum uma, nestareći entitet, divota, istina neopterećena apsolutnošću,
snaga relativiteta, svjetlost zaobljuje prostor u vrijeme postojanja.
Sretna iščekujem vrijeme zvijezda padalica,
rekao si mi,
padaju za mene.

Vjerovala sam ti, vjerujem ti još uvijek, bila sam i ostala hvatačica iluzije.

Sjećam se našeg bijega sa staza svrsishodnosti,
iz vrtloženja utabane ekliptike zbilje.
Koračamo drumovima tek naslućivanih mogućnosti.
Iz misterije beskonačnosti, plesom nutarnjih fotona, izranjaju krugovi.
Trenutak do trenutka, u svakom treptaju oka vječnost.

Dijana Jelčić




- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 28.05.2019.

Nedovršena priča...





Zahvalna sam prvoj i posljednjoj istini,
početku priče bez kraja,
labirintu odsanjanih iluzija,
svemiru uzroka i posljedica,
izgovorenim predanjima,
ispisanim mudrostima,
utopijama, epovima,
pričama i poeziji.

Iz raznovrsnosti ljepote izranja ovaj čudesni svijet,
univerzum svjetlosti i boja, svijest prostor- vremena.

Osluhnuh šum vjetra u krošnji povijesti,
začuh romor vode, oćutih njenu neuhvatljivost,
neukrotivost i njena sjećanja,
osjetih čvrstinu njenih kristala,
nijemih učitelja vječnosti.

Poželjeh gledati u bljesak vatre, vidjeti njenu dušu,
odgonetnuti porijeklo i osloboditi se strahova od pakla,
od plamteće sfere bolnog umiranja.

Kasandra je čula nečuveno,nisu joj vjerovali.

U zanosu traganja vidjeh uzročnicu trojanskog rata
i uzročnika njenog pada,
u oluji vječnosti žensko muške arhetipove,
u vrtlogu vremena ratove svjetova,
u zrcalu ljubavi zagrljaj suprotnosti.

Oćutih miris jasmina, na obzoru budnosti bijele poljane Provanse,
bljesak vizije početka, privid medenog mjeseca
i našu još uvijek nedovršenu priču.

Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 14.05.2019.

Gugutka...






Tijelo se budi
prije mene.

Nespremna za zbilju
zaustavljam bujanje svijesti.

Kome dugujem ovo ukazanje ljepote?

Bila sam i tu i tamo.

Poistovjećenje i dokaz postojanja
u paralenim svjetovima.

Nedokazivost istine se sanja!

Na prozoru gugutka.

Dijana Jelčić... zbirka... Nestvarno stvarni...






Postoje li tragovi izgovorenog smisla u besmislenim dijalozima mene i mene?...

Sanjam titraje vjetra u krošnji tužne vrbe na obali Neretve… osluškujem huk tišine na obali mora… sol na usnama peče umiranjem nekih davnih zavjeta… duša svjetlosti, nevidljiva a moćna, odnosi tužne misli… daruje ih nepovratu…
Čežnja ostaje… žudnja izranja iz progonstva i uranja u srce bjegunice… zaustavlja jecaje i suze samotnice… omata je velom ljubičastog sna i šapuće poeziju oceana... iza spuštenih trepavica se odigrava sinopsis sreće… bezimena bliskost izrasta u konture zagrljaja…
Osjećajnim labirintom se širi miris halucinogene vizije… šapat molitve izgovorene dušom djeteta titra u koridorima svijesti… u srži trenutka blješti istina… nježan dodir se širi kožom… budi usnula osjetila… ispire sol sa usana…

Budim se… nudiš mi kavu… miris jutrenja… u tvom pogledu ognjilo patosa, pozivaš me u koloplet dnevnih ljepota… ustajem, tuširam se, odjevam, šminkam… na prozor slijeće gugutka… kupuj kruh… kupuj kruh guguće grlica…

Koračamo spramčiok suncu... do sunoćavanja, do uranjanja u lazur noći u srži trenutka blješti san.

Nedokazivost istine se sanja!

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.05.2019.

Tajna njenog osmijeha...






Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila mi se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika.





Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti, jednakost u različitostima ili ipak zrcaljenje ljubavi.

Što li krije taj osmijeh? pomislih glasno.

Prišao si mi... Tišinu njenog nutrnjeg neba... šapnuo si.

Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.

O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje.

O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.

Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči... strah me je... dođi, vidjeti ćeš... sve je pjesak i pjena... šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo blizine.

Postao je…

Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 11.05.2019.

Tu smo... za majčin dan...




Miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom. Ti s one strane Aheronta, a mi se vratili smo na početak, rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.

Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka,
u zagrljaju rijeke i vjetra,
kiše i zemlje,
puteva i gradova,
u igri oblaka i sunca,
u disanju srca i tihovanju uma,

Tu smo na obzoru pamćenja,
mi djelići izmaštanog scenarija,
iluzornih privida,
moćnici oaze vječnog mira,
nosioci Nikinog stijega
na bojišnici sartreove mučnine.

Tu smo, mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka,
kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica,
somelijeri božanskog pića.

Tu smo, mi sanjari života,
u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi na opijelu osjetila.

Dijana Jelčić



Mojoj mami...Vesni... za majčin dan

Ne shvaćajući sevdah među minaretima,
miris alkohola u zadimljenim krčmama,
bol rađanja... pobjegla je

Tražeći ljubav među bogovima s Olimpa,
opterećena akcentom baš- čaršije
učila je Homerov jezik,
savladavala heksametre
pokušavala zaboraviti gorčinu rastanka s prošlošću...

Ali strah i nesigurnost je nosila u sebi.

Ako zakaže talenat,
Jedini kapital koji je imala?
Ako manjak od pet centimetara
bude presudan?

Živjela je u vremenu kada su dobre vile spavale
i bila osuđena na traženje sebe same
i stala na daske koje život znače.

Izbačena u ralje srcoždera
izgubila je zvijezdu vodilju
i karakteri koje je
i grala i poklanjala

Izmješali su se...

Prelijepa za bogalja, premlada za dadilju, premalena za Lauru...
Ali sjaj u očima i osmijeh... Sreće zlatne, srebrne, sreće...
Krikom prevarene majke ledila je srca u tami gledališta,

A ja, naučila sam se smijati u njenoj blizini...


Dijana Jelčić... zbirka Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.05.2019.

In memoriam...





Da je Talija znala... Ovo je dio za nju Vesnu Starčević- Smiljanić napisane monodrame koju nikad nije odigrala...

Polutama razbijena zrakom sunca koja pada na otvorene ladice stola iz neke od garderoba nekog od kazališta. Na stolu paleta boja koje skrivaju ili naglašavaju sve impresije prošlih godina. U pepeljari zapaljena cigareta, a pored vaza sa ogromnim buketom ruža. U ogledalu se vidi dim i profil žene koja sjedi u rasklimanoj fotelji. Može joj biti trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Na njoj neuredno ispeglana izbljedjela haljina sa znakom Chanelove elegancije. Kosa podignuta na zatiljku ističe ljepotu danas umornog lica. Cipele s visokim potpeticama u istom tonu boje umirućeg sunca, kao i haljina. U ruci kristalna čaša, na stolu otvorena boca šampanjca.

Prisjećala se početka i glasa starog profesora, koji je prilično bučno ušao u njenu garderobu:
" Znaš kaj mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilh- ovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona."
Premjera je bila uspjeh. Stajala je na rampi novog života i karijere. Talija u njoj se smješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja ju je čekao u garderobi. Njena boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti.

Veka u velikom gradu, daleko od velikog kristalnog ogledala i u njemu skrivenih snova, krijući porijeklo i ideale, živeći na rubu između sna i jave, poče svoje srce hraniti nepovjerenjem u izgovorene riječi. Buketi cvijeća i pisamca sa znakom upitnika su stizala, ona ih je pospremala u ladici svog toaletnog stola u teatru.

Ona prilazi korpi s pupoljcima. Gleda ceduljicu i prepoznaje znak upitnika. Osmijeh nestaje s njenog lica. Kucanje na vratima. Ona uzima čašu i otpije gutljaj. Prilazi ogledalu i popravlja šminku.
"Dragi moj nepoznati prijatelju danas je kasno, kasno za sve, a ja sam tako malo željela"
Buket cvijeća i pismo sa znakom upitnika je vrati na početak. Osluškujući glas pred garderobom odjednom osjeti uzbuđenje. Ljubav, koju je godinama sanjala, je dotaknu sjećanjem na dan kada je on, čovjek iza upitnika, otišao u zemlju iz koje pisma više nisu stizala.

Dijana Jelčić...
- 07:27 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 07.05.2019.

Odrasti do djeteta!







Stajala sam na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata, sila pokretala plimu i oseku.

Pod zvijezdama umrtvljena nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce, mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih prognanike,
ljude strpljive do zvijezda i
osjetih plimu prošlosti.

Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom,
oči neba zatitraše. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli misli, zapitah tišinu,

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk, vjetar se skrio u beskraju zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv nije ona koju sam željela čuti. Zatvorih oči da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

… Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati,
onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš…

začuh simfoniju davnog sna.

To bijaše poslanje istine, trenutak prividnog mira, sjetih se dijaloga s Kaštelanom... pjesme treba čitati, one same govore... osluhnuh govor davno napisanog... bilo je to ostvarenje ljubičastog sna.

Sudbina mi darova zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce ne zalazi,
u meni prestade noć, moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom. Začuh glasove, prisjetih se izgubljenih zvijezda.

Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir.

Otvorih oči!

Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu, osjetih trenutak,
živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći.
Zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo.
Danica najavi rađanje novoga dana i lakoću postojanja u zbilji.

Porazgovarah sa davno napisnim i osjetih, u sumi mojih godina odrastoh do djeteta!

Kaštelan je znao to darovati... sretna sam što me naučio.

Dijana Jelčić






- 11:11 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.05.2019.

Mnogokružje...






Na žrtveniku noći je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… u prelamanju mojih boja vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…

Ovo je bila noć Danteovih krugova i tišine. Vrijeme poezije i uzašašće ka izvorištu ljepote





Je li život je zatvorio krug?… možemo li se zgusnuti u obod trenutka?… u zatvorenost prostora omeđenog vremenom?…

to bi bilo nagomilavanje grešaka koje je nemoguće ispraviti… dogodile su se… krug do kruga, razbibana vječnost… njena neprolaznost…

Je li život san?... tek iluzija budnog uma?... vertigo svjesti ili snovitost srca?...

Čemu toliko pitanja?... odgovori se kriju u lepršanju nutarnjih leptira… oni povezuju krugove… ispisuju misli u brevijare pamćenja… oslikavaju osjećanja…

San je kratka smrt… budnost podsvjesti… neobznanjena traganja tminom nedosanjanog… neodživljenog… susret sa strancem… bijeg od arhetipova…

Život se rađa jutrima… lahorom na koži… kapima vode koja ispire noćni mir… uzburkava taktilnost… uranja kroz pore u bitak… oplemenjuje smisao mirisima, bojama, zvukovima, okusima… svijet se događa titrajima neurona… ritmom srca… pokretima dišnice… vjetrom u krošnji spoznaje… poezijom svjetlosti i govorom tijela…
Osluškujem životnost… ćutim budnost… pomak vremena… širinu prostora… prelamanje sunčevih zraka kroz zjenicu oka… dodir svježine…

Čujem tvoj smijeh… osjećam miris blizine… okus prve jutarnje kave… zvuci metalne rijeke ispod prozora objavljuju rođenje mladoga dana…

U zrcalnim neuronima se ogleda ples krugova, ponavljajući protokol sretne budnosti… život je mnogokružje… samoorganizirajuća istina… samoodržavajuće trojstvo u zrnu srca… tolerancija, solidarnost, kompromis… nezaustavljiva evolucija ljubavi…

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.05.2019.

U zrcalu svemira...






„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri santimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih tačaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli lavirint…“
Jorge Luis Borges.







Budim se iz sna, ćutim i život je san, lijepi san.
U ekliptici sunca se isprepiliću tvoja i moja zbilja,
dvokružje istine, početak bez kraja,
znak beskonačnosti u konačnosti trajanja, u trenutku ushita.

Svijest u porama vječnosti, u Alefu zgusnut cijeli svijet, .

Budna sanjam Borgesov san,
ti i ja
u zrnu svemira,
u ogledalu sveprostora
u zrcalu svevremena
u sumi povijesnih metafora.

U poeziji vjetra čujem šapat legende, na pjesku vremena iskri suza umrle školjke.

Umire samo što je lijepo,
rađa se još ljepše.

Na tračnicama mijena, iz sutonske omaglice, izranja Venera,
umire dan, rađa se noć, na obodu lazure se urušava
sunčana svjetlost, ostaje uspomena.

U dvokružju kontemplacijski čin,
nestaje bezimeno ništa,
postaje sve.

U zrcalu svemira
ljubav.

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.05.2019.

Izmišljaj u izmišljaju...







Zaustavljena u okovima bitnosti moja svijest se pokušava izboriti za pravednost osjećajnosti... poziva misao u hazardersku igru sa osjećanjima... događa se rat svjetova... na Kairosovoj vazi se smjenjuju umno- osjećajne pojavnosti... nečujni mislioc i uzdhtala misao na bojišnici protiv memorije srca... dva bitka u sukobu za moć... svrsishodnost i žudnja... činjenićnost u čežnja... postojanost i znatiželja... vrtlog nutarnjeg vretena... međupolarnost sigurnosti i htijenja... dijalog uma i srca... iza zarcala svijesti zatitra Nikin stijeg sa mišlju davno ispisanom u filozofskoj enciklopediji...

"Kad ljubav hoće govoriti, razum mora šutjeti."
Baruch De Spinoza






Kada uspijemo premosti jaz među mislima i osjećanjima uranjamo u svijet začudnosti zrcalnih neurona... tu nam se smiješi sve odživljeno, zapamćeno vrednovano... sretna sam što postoji ta galerija pamćenja i što svaki puta, potaknuta ljepotom tuđeg izričaja uranjam u koridore sjećanja...

Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
Zrcaljenje stvarnosti... iluzija našeg uma... carstvo cesarice literature... umijeće umijeća... vječno pitanje... je li ovaj svijet tek imaginacija naše svijesti...događa li se ljepota uistinu u oku promatrača?

U Dalievoj slici se ogleda upravo to... naša stvarnost u svemiru... trag našeg postojanja u vječnosti... otisci našeg trajanja tamo dok mi ovdje tragamo za istinom... poezijom se izriče ono neizgovorljivo i nedokazljivo...

Prisjetih se i Shakespearea... u njegovm "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.

Beskonačnost i vječnost se može doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj pjesme u pjesmi... u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj...

Dozvolimo li si ulazak u svijet umjetnika u sva njegova lica...u boje u bojama... u tonove u tonovima... u dubine nepoznatog a bliskog ušli smo u labirint osobne spoznaje prošlosti sadašnjosti budućnosti...

da, umjetnici, slikari, skulptori, pisci, pjesnici su "čuđenje u svijetu"... divno je što postoje i što nas oplemenjuju svojim uradcima...

Bilo je to putovanje kozmogonijom umijeća umjetnosti...

Dijana Jelčić







- 07:17 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 01.05.2019.

Miris mjeseca ruža...






Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.






Molila sam pomilovanje za prognanika kojeg pred porotom časti osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti.
U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu neba, ledenu kišu u srcu odmetnika sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine. Hvatala je grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom, začuh tonove mrtvačkog marša. U buketu umirućih ruža ognjilo neba, putokaz ka kripti osjećanja. Omamljena krenuh za žižom nade. U suzi na licu vremena zasjaše dva lumina. Tišina zajeca opijelom i pruži svoje dlanove na kojima je iskrio krijes života.

Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac.
Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.

Na svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah konture svete istine. Praiskon nježnog dodira uspava mučenicu i probudi ratnicu.
Tvoji dlanovi prosijaše ostatke razmrvljenog bola i darovaše mi otajsvo okrepljenja. Pružio si ruku i izveo iz kripte u kojoj željeh pokopati ljubav.
Svitalo je na vratima vremena, u tvojim očima osmijeh, u rukama buket majskih ruža.

Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si.
Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih.
Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena.
Vidjela sam te u odori zatočenika istine, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja. Osjetih ekvinocij u dvojnosti duše, ravnodnevicu između sna i zbilje, između mene i mene.

Zarobio si me omčom majskih ruža i poveo putanjom ka zenitu novog sna.

Moje je srce tamo gdje si ti šapnuh osjećajući opojni miris mjeseca ruža…

Dijana Jelčić






- 06:06 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>