Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Tajna njenog osmijeha...






Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila mi se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika.





Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti, jednakost u različitostima ili ipak zrcaljenje ljubavi.

Što li krije taj osmijeh? pomislih glasno.

Prišao si mi... Tišinu njenog nutrnjeg neba... šapnuo si.

Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.

O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje.

O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.

Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči... strah me je... dođi, vidjeti ćeš... sve je pjesak i pjena... šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo blizine.

Postao je…

Dijana Jelčić






Post je objavljen 13.05.2019. u 08:28 sati.