Tajna njenog osmijeha...
Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila mi se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika.
Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti, jednakost u različitostima ili ipak zrcaljenje ljubavi.
Što li krije taj osmijeh? pomislih glasno.
Prišao si mi... Tišinu njenog nutrnjeg neba... šapnuo si.
Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.
O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje.
O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.
Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči... strah me je... dođi, vidjeti ćeš... sve je pjesak i pjena... šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo blizine.
Postao je…
Dijana Jelčić
|
