Ponoćni tango...
Srela sam te u noći punog mjeseca, osjetila tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu s mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše me pozivao na ponoćni tango.
Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet.
Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača. Prebirao je po strunama gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.
Ti stojiš na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti.
Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket ruža. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom sretnog jutrenja u novom snu.
Vidim san koji odsanjah u noći punog mjeseca.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
Ponoćni tango...
|
