Biografija Jakovljeve školjke...
Gdje nestane mrak kada zapalim svijetlo?... Gdje se skrije tišina kada zaurla vjetar u krošnji vremena?... Postoji li tamna strana mjeseca?...
Osluškujem misli… pitanja se nižu, slažu se kao neotvorene bisernice na žalu svjesnosti… misterija zagrljaja pjeska i pjene još nije razotkrivena… biografiju ljubavi ispisujemo slovima nepostojećim u alfabetima… svako slovo je znak ljepote… slika iznjedrena iz satnice nastajanja osjećanja…
Listam antologiju ljubavne poezije… čujem glas rapsoda na trgovima spoznaje… osluškujem opjevanu nježnost, bol, tugu, sreću…
Poezija ne održava obećanje upisano u stih… u ekliptici vječnosti naslućujem još neispisanu poetiku ljepote… znakovlje nutrine… dokaz unikatnosti trenutka… njegove neponovljivosti…
Na obali oceana snova, u neotvorenim školjkama, se krije tišina prepuna titraja nutranjeg podmorja… biseri su suze bola začahurene u polutkama uspomena…
Ne želim obnavljanje prohujalog vremena… ne želim uzburkavati Letinu rijeku… odživljenu tugu i bol prepuštam zaboravu… nedodirujem neotvorene bisernice… prepuštam ih poeziji drevnih oceana… u dubinama se krije Atlantida… neostvarena utopija… neoživljena davna snoviđenja…
Zaustavljam kovitlanje misli… više me ne zanimaju odgovori… ne dozvoljavam nutrini lavinu tužnih sjećanja…
Jutros sam među suzama boginje svitanja vidjela bisere kojima Jakovljeva školjka piše svoju biografiju. Osjetih miris ljubavi i zaboravih zaustaviti snove. Svjetlucavi tepih u predvorju dana, drvo spoznaje otvara dušu i pozdravlja me tisućima zrcala u mozaiku trenutka.
Ljubav se obznanila na oltaru jednog davnog svitanja… svjetlost je pobjedila tminu… život je potekao ekliptikom nutarnjeg sunca…
Sam sobom ispisuje poetičnu biografiju ljubavi…
Volim te, zbog sjedinjenja uzbuđenja noći i tišine praskozorja. Volim te, nježnošću drveta koje jeca pod vjetrovima laži, volim te dušom prastaroga stabla na kojem smo mi tek plodovi vječnosti, volim te pjesmom nad pjesmama napisanom srcem, bez korekture, bez korica, bez svilenog uveza. Ova pjesma je brevijar ispisan kišama, milovan vjetrovima, skriven od prolaznosti, u alejama želja, u krošnjama stoljetnih kestena, u galiji cvijeća, u moru sudbine, u oceanu sna, u duši našeg životnoga stabla.
Volim te!
To je knjiga ne procjenjiva, ispisana najvrijednim slovima, pisana suzama, knjiga iskrenosti i želja, bez završne riječi, bez mjesta u bibliotekama.
Venera objavljuje ljepotu sutona.
Dijana Jelčić
|
