Fabergeova pisanica, planet zemlja...
Sviće, promatram Fabergeovu pisanicu.
U znamenju uskrsnuća se zrcali plava ljepotica, Ecce Terra.
Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva. Pa neka riječi postanu djela, neka se tonovi ode radosti sjedine sa ovim štivom i postanu ljubav.
Osjećam ljubav koju rođenjem dobih u naslijeđe.
Ples planeta mijenja scenografiju nutrine. U mimohodu trenutaka gledam
rađanje i umiranje vremena.
Okrutnost ili samilost?
Milijuni godina u letu za sljedećim trenutkom. Prohujala tisućljeća od zadnje kataklizme svemira.
Rađanje i umiranje civilizacija, ostale su sjenke u sjećanjima, kalendari ispisani u kamenu vječnosti.
Hoće li se ispuniti proročanstvo uklesano u mramor vjetrova?
Vrti li se planet sporije nego prije?
Sunce uranja u svitanje ovog jutra, zemlja pleše nezaustavljivi ples, trenutci odlaze u prošlost,
nemogućnost iskoraka u budućnost. Mi smo tek kap svetog krvotoka, kap svemira, zrcalo rodoslovlja.
U nama i oko nas ljubav, aquatorij želja, žudnji, čežnji i nadanja.
Približavamo li se sudnjem danu?
Hoće li se zemlja zaustaviti?
Hoće li se otvoriti vrata sanjanog Raja, hoćemo li zakoračiti u bezvremenost, vratiti se u trinaesti eon
u kojem je rođena svjetlost?
Promatram horizont, osjećam ljubav, blagost u njenom postojanju i snagu u njenom djelovanju.
Svaki novi titraj oka novo uskrsnuće, nova spoznaja, novi san.
Vidim plavu ljepoticu na dlanu vremena i uspoređujem sa Campanellinom utopijom, njegovom zamišljenom državom sunca.
Podijeljena je u sedam kontinenata, njome vladaju tri kneza, snaga, mudrost i ljubav. Oni stvaraju vrijeme, tu svetlosnu dimenziju i ucrtavaju nam puteve svijesnosti kojom bi, iz ljubavi prema jedinom planetu na kojem trenutačno možemo živjeti, trebali razumjeti njen govor.
Iz ljubavi i s ljubavlju plavoj ljepotici, zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, koja se samo ponekada pobuni vulkanima, potresima, poplavama, njoj u čast napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, kao znak istine o životu, kao znak ljubavi prema grudi zemlje u kojoj ću jednoga dana počivati.
Na levantu izranja zlatna hostija, čujem cvrkut ptica, poziv na jutrenje. Zvon sa crkvenog tornja, poziv na jutarnjicu. Planet se vrti oko sebe, pleše oko sunca i odnosi nas u nedohvatnu budućnost.
Dijana Jelčić
|
