Zagrljaj pod maslinom...
Mogu li tako živjeti?
Pitala sam se.
Prisjećam se,
pričali su mi o prozi rođenja,
a ja sam sanjala plave daljine.
Od nekog od praotaca naslijedih obalu snovitosti i hrid u dnu vječnosti.
Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidovim strijelicama,
bježala u zavjetrine tmine,
doživjela urinuće u tugaljive dubine.
Zaustavih se na vrutku istine.
Osjetih njihanje zipke ljepote, oćutih istost koljevke i snivanja.
San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u magiji sunčanog kalendara.
Vidjeh ga na obrisima druidskih vjerovanja.
U pejsažu Alpi šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija.
Slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja.
Najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.
Slijedila sam zov koljevke, vratih se u uvalu djetinjstva.
Stajala sam pod maslinom, na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca,
u prozirnoj tišini bljesak postelje od maslinova drveta.
Na pućini oceana sna vizija galije i pjev sirena.
Strahovala sam.
Izronio si iz privida, osjetih uzbibanost nutrine,
zagrljaj pod maslinom i kraj vremena čekanja...
Dijana Jelčić
|
