Igra vjetra i vječnosti...
U vjetru poezija suza… nedohvatne daljine davnih tugovanja… žalopojke ispisane sebi, ne tebi… natjecali smo se s vjetrom, sukobljavali s njim, ne kao tandem, svatko na svojoj putanji... stajala sam sama na hridi spoznaje... ne, ti nisi bio kriv što nisi u meni osjetio braniteljicu lovišta… čuvaricu Lunina hrama… vječnu žudnju za plavim daljinama… tragačicu za tankoćutnim izhodištem sreće…
Darovao si mi osamnaest crvenih ruža i ljubav u celofanu… nisi znao i nisi mogao drugačije… dočekivali smo zore na trgu cvijeća, a ruže su umirale u oluji sebićnosti… tražili smo slobodu na trgu ptica, a živjeli u okovima nezananja…
Ostala su sjećanja… slike satkane od misaonog tkiva… osjećanje se pretočilo u oluju ruža… u traganju za ljepotom pronađoh riječi skrivene u tišini čekanja… utkane u tragove na licu vremena… objavile se riječima krošnji svjesnosti… dašak spoznaje ih je zamrsio u izričaj… pretočio u poetiku prozaične svakodnevice… u žuboru vremena pronađoh izhodište tišine… nijemost se slila u šaputanje na jastuku… svjetlost je suzama darovala kristalni sjaj… preobrazila u nisku bisera kojom se usidrih u oceanu snova…
Ljubav susretoh na hridi sudbinskog moreuza… oćutih njenu moć… budila me riječima otrgnutim iz zagrljaja pjeska i pjene… šapatom razbijala tihovanje i pozivala u dolinu djetinjstva… u beskraj azurnog neba... na obale zelene rijeke… u zavjetrinu bijelih breza...
Stigoh u hram bezvremena, vidjeh vjetrom upisano ime. U tandemu zaigrasmo igru vjetra i vječnosti…
Dijana Jelčić
|
