dinajina sjećanja

četvrtak, 25.04.2019.

Igra vjetra i vječnosti...






U vjetru poezija suza… nedohvatne daljine davnih tugovanja… žalopojke ispisane sebi, ne tebi… natjecali smo se s vjetrom, sukobljavali s njim, ne kao tandem, svatko na svojoj putanji... stajala sam sama na hridi spoznaje... ne, ti nisi bio kriv što nisi u meni osjetio braniteljicu lovišta… čuvaricu Lunina hrama… vječnu žudnju za plavim daljinama… tragačicu za tankoćutnim izhodištem sreće…

Darovao si mi osamnaest crvenih ruža i ljubav u celofanu… nisi znao i nisi mogao drugačije… dočekivali smo zore na trgu cvijeća, a ruže su umirale u oluji sebićnosti… tražili smo slobodu na trgu ptica, a živjeli u okovima nezananja…

Ostala su sjećanja… slike satkane od misaonog tkiva… osjećanje se pretočilo u oluju ruža… u traganju za ljepotom pronađoh riječi skrivene u tišini čekanja… utkane u tragove na licu vremena… objavile se riječima krošnji svjesnosti… dašak spoznaje ih je zamrsio u izričaj… pretočio u poetiku prozaične svakodnevice… u žuboru vremena pronađoh izhodište tišine… nijemost se slila u šaputanje na jastuku… svjetlost je suzama darovala kristalni sjaj… preobrazila u nisku bisera kojom se usidrih u oceanu snova…

Ljubav susretoh na hridi sudbinskog moreuza… oćutih njenu moć… budila me riječima otrgnutim iz zagrljaja pjeska i pjene… šapatom razbijala tihovanje i pozivala u dolinu djetinjstva… u beskraj azurnog neba... na obale zelene rijeke… u zavjetrinu bijelih breza...

Stigoh u hram bezvremena, vidjeh vjetrom upisano ime. U tandemu zaigrasmo igru vjetra i vječnosti…

Dijana Jelčić





- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...