Jučer cijeli dan u Saboru. Iako nisam imao nikakvih iluzija o mogućnosti da se i jedan od mojih (ili bilo čijih) amandmana prihvati, dobio sam dobru prigodu progovoriti o Sisku, o godinama devastiranja i propadanja, o nebrizi, nezainteresiranosti i sustavnom zapostavljanju ovoga grada. Kako je TV prenosila samo dio rasprave, koja je trajala negdje do 8 navečer, smatram se dužnim reći vam za što sam se zalagao i što sam tražio u mojih 10 amandmana na državni proračun za iduću godinu.
1. Tražio sam barem nešto novca za pasarelu jer je čak i zemljište u vlasništvu HŽ i obrazložio naš zahtjev činjenicom da jedno naselje veličine grada Petrinje ili Metkovića do svog kolodvora mora puzajući ispod vagona. Odgovor: odbija se. Za amndman ne glasuju ni kolegica Roksandić i ni kolega Nenadić iz HDZ.
2. Tražio sam nešto novca za kanalizaciju u Galdovu, te za naselja Odra, Stupno, Praćno, Sela i Greda. Odgovor: odbija se. Za amndman ne glasuju ni kolegica Roksandić i ni kolega Nenadić iz HDZ.
3. Tražio sam novac za pristupnu cestu prema auto-cesti i za Novi kupski most. Kako su ta dva amandmana formalno bila neispravna, povukao sam ih ali sam obrazložio važnost ovih dvaju mostova s pristupnim cestama za grad Sisak.
4. Tražio sam više novca za naše poslovne zone. Odgovor: odbija se. Za amndman ne glasuju ni kolegica Roksandić i ni kolega Nenadić iz HDZ.
5. Tražio sam više novca za dovršetak sportske dvorane uz školu Sela, te za igralište uz O.Š. «22.lipanj», te novac za izgradnju dvorane u Budašavu. Odgovor: odbija se. Za amndman ne glasuju ni kolegica Roksandić ni kolega Nenadić iz HDZ.
6. Tražio sam viiše novca za našu razvojnu agenciju, koja treba ovom poharanom gradu u predstavljanju i privlačenju investitora . Odgovor: odbija se. Za amndman ne glasuju ni kolegica Roksandić i ni kolega Nenadić iz HDZ.
7. Tražio sam pomoć za uređenje romskog naselja u Capraškim poljanama. Odgovor: odbija se. Za amndman ne glasuju ni kolegica Roksandić i ni kolega Nenadić iz HDZ.
8. Tražio sam da MUP krene s izgradnjom nove zgrade Policije, za koju je grad osigurao i zemljište i infrastrukturu, jer i naša policija i naši građani koji joj se obraćaju nemaju normalne uvjete za rad. Odgovor: Bit će, ali kasnije. Za amndman ne glasuju ni kolegica Roksandić i ni kolega Nenadić iz HDZ.
9. Tražio sam i više novaca za razminiranje, jer je jasno da se uz postojeći nećemo razminirati još 50 godina, a mine će odnositi živote i dijelove tijela nevinih ljudi. Naravno da ni tu nisam prošao s amandmanom.

Uz sva ova neprihvaćanja mojih amndmana, mi ćemo graditi i mostove i ceste i pasarele. Nažalost, sporije od onoga što trebamo i hoćemo, ali hoćemo!

Danas posjeta predsjednika Mesića Sisačko-moslavačkoj županiji. Povod otvaranje, za Dvor prevažnih 40 novih radnih mjesta, a razlog davanje podrške jednoj izmučenoj i sustavno umaranoj županiji, koju su nesmiljeno i sustavno devastirali, prvo četnici, a potom vlast bez vizije, znanja, volje i sposobnosti. Razgovaramo u Županiji i ne mogu ne podsjetiti na katastrofalne učinke HDZ-ovske vlasti u proteklih 15 godina. Naime grad Sisak je od nekadašnjih 37000 zaposlenih pao na 12600. U Sisku živi 20% stanovnika manje no prije 15 godina, u Gradu se svo to vrijeme nije mogla vidjeti dizalica jer se ništa nije gradilo. Umreženi ko cosa nostra, mala interesna skupina, zaogrnuta u domoljubnu frazu i tobožnje hrvatstvo, peljušila je lagano i sistematično razvaline sisačkog gospodarstva, jedino iskreno i temeljito brineći o tome kako se održati na vlasti. I to naravno, ne voljom građana, jer urbani Sisak nikada nisu mogli dobiti, već kupovinama i ucjenama.
Danas je u grad prispjeo zahtjev potpisan od vijećnika HDZ-a i HSP-a za smjenu gradonačelnika Siska. Valjda računaju da će se nekoga kupiti ili ucijeniti i eto ti većine. Čisti prezir prema volji građana i izbornim rezultatima. I umjesto da se posrame svoje fakinske politike oni bi valjda opet na isti način! Ali na njihovu žalost, ne samo da neće uspjeti, nego nas neće niti na tren zaustaviti u naporu da nešto napravimo za Sisak. Trebat će vremena da se razvaline raščiste, tim više jer smo kao gradska vlast u želji za poštivanjem zakona i želji da iziđemo iz političkog provizorija i političkog diskrecijskog odlučivanja, ostavili u prilici i doista nedobronamjerne i neprofesionalne da opstruiraju. Ispravit ćemo to! OK?

Nakon Sabora, amandmana, putovanja, stranačke sjedaljke u subotu, u nedjelju konačno doma. Ali na moju žalost gadno me uhvatila prehlada, pa baš ne uživam u kućnom miru. A takvom mi se ne ide baš ni među ljude, jer nitko ne voli da mu se kiše za vrat. Ipak, pred večer moram van. Cijeli dan curi, sve je mokro, sivo, magla već zgusnula zrak. Pred Crkvom oko pet sati okupljen neveliki broj ljudi, a na «Pužnici» grupa ubundanih umirovljenica iz zbora «Spomenar» lagano pjevuše i stvaraju zajedno s tom maglom, škrtim osvjetljenjem sasvim neobičnu atmosferu. A onda nakon pola sata zajedno s malim Filipom palim prvu svijeću na velikom adventskom vijencu i posvuda se pale svjetla. Efektno je uređen i osvjetljen i paviljon i Jelačićev trg i stabla i Veliki Kaptol. Dobar i početak «Sisačke zime», manifestacije koja će trajrajati sve do 22. siječnja i nadam se postati tradicionalna. Naime svaki, baš svaki dan imat ćemo u gradu nekoliko različitih događanja, a što je najvažnije sudionici će biti , ne uvezeni, već Siščanke i Siščani koji nešto stvaraju i žele to pokazati svojim sugrađanima. Reakcije su vrlo pozitivne i nadam se da ćemo imati stvarno šaroliku i dobro posjećenu «zimu» i da će se ljudima dopasti, a da ćemo i sami dobiti, možda prvu prigodu predstaviti se sugrađanima.
Sinoćnji koncert ansambla «Erato» u Crkvi sv. Križa me oduševio. Krasan ambijent, odlični glazbenici i program Telemanna i Vivaldija savršeno prikladan. Šteta što je u Crkvi bilo hladno. No, župnik Toplak nas poziva na rakiju, što s odobravanjem prihvaćamo i u ugodnom ćaskanju, uglavnom o Sisku i njegovu buđenju provodimo ostatak večeri. Prije odlaska kući, odlazim na drugu kupsku stranu pogledati kako Jelačićev trg izgleda odatle. Odlično! Red vode, red magle (naše sisačke) i red svjetla.

Radni vikend i ponedjeljak između Siska i Zagreba. A naredna tri dana u Litvi. Jutros u 8 Net, u 9 preustroj i problemi ŠRC-a, u 10 PRESS na temu Sisačke zime, u 12.30 ručak u Saboru s grupom profesora s Kineziološkog fakulteta, a onda u od 14.30 tematska sjednica Odbora za obitelj, mladež i sport kojemu sam predsjednik. U isto je vrijeme i sjednica Odbora za rad, zdravstvo i socijalnu politiku čiji sam član. Pripreme amandmana na proračun. Pokušavam delegirati poslove, ali ipak je previše toga što moram napraviti sam. I tako iz dana u dan. Veseli me kad vidim pomake, a umaraju me oni koji bi samo rješavali sebe i svoje osobne probleme i koje nije briga za obveze koje imamo prema Gradu u cjelini i prema svima građanima.
Jučer mala i slabo poraćena svečanost u Vladi, prilikom dodjele prve nagrade za promicanje prava djeteta. Inicirao sam ustrojavanje te nagrade, kao poticaja vrijednim ljudima koji se cijeli život nesebično daju za ostvarenje prava onih koji se sami za sebe ne znaju izboriti. Prva je dobitnica nagrade prof. Dr. Dubravka Hrabar s Pravnog fakulteta. Čestitao sam joj iskreno, jer mislim da je s razlogom tu nagradu dobila. Sinoć na brzinu pišem tekst kolumne za «24 sata» upravo na temu Svjetskog dana prava djeteta. Evo što sam tamo napisao:

Djeca imaju prava!

One davne 1979. godine koju su Ujedinjeni narodi proglasili međunarodnom godinom djeteta, na djecu se gledalo kao na ranjivu socijalnu skupinu, koju valja štititi od strane odraslih. Čitava filozofija brige za djecu zasnivala se na tom paternalističkom, zaštitničkom načelu, a sukladno tome se ocjenjivala i uspješnost pojedinih zemalja u zaštiti djece. Djeca su bila objekt prava u brojnim deklaracijama i poveljama koje su donosile međunarodne i nacionalne organizacije. Potom je osnovana radna skupina koja je deset godina radila na izradi novoga međunarodnog dokumenta i konačno 20. studenog 1989. UN donosi Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. Sve države svijeta (181) osim SAD-a i Somalije ratificirale su Konvenciju i ona je postala međunarodni standard i svojevrsni katalog dječjih ljudskih prava.
No, posebnu važnost ova konvencija sadrži u činjenici da su djeca od objekta prava, postali subjekti prava. Njihova prava nisu niti niže kategorije, niti se izvode iz drugih prava, ona se ne moraju niti zaslužiti niti ih tko djeci mora dati. Ta prava naprosto djeci pripadaju kao ljudskim bićima i sastavni su dio ljudskih prava.
Osnovna načela Konvencije su ne-diskriminacija (što se odnosi i na njihove roditelje i skrbnike), najbolji interes djeteta, pravo na život, preživljavanje i razvoj (uključivo mentalni, emocionalni, društveni, kulturni..) te stavovi djeteta (pravo na iznošenje vlastitog mišljenja i ozbiljnog shvaćanja tog mišljenja).
Podsjećam na ova načela upravo u ovim prigodničarskim vremenima, kada se iza punih usta o «djeci kao najvećem blagu» i «dobrobiti djece», često iz čistog neznanja i mentalne matrice formirane našim patrijarhalnim odgojima na djecu gleda zapravo, potcjenjivački, svisoka, nadmoćno, a nažalost i krajnje brutalno i agresivno. Stradanja djece u našim političkim, tranzicijskim, ekonomskim i kojekakvim pretvorbama sadrže svu skalu loših postupanja. Prvi nam je korak osvijestiti ta postupanja. Nejakost i nezrelost djece, ne opravdavaju ni trenutak našeg potcjenjivanja dostojanstva tih mladih ljudi. Djeca imaju prava!

Volim Zagreb i stvarno ga nakon toliko godina svakodnevnog bivanja u njemu osjećam svojim gradom, ali kao i većina Siščana koji godinama putuju dnevno ili tjedno amo-tamo, svaki put kad ugledam negdje pred Dužicom na na mračnom noćnom nebu crveni odsjaj rafinerijskih baklji, ja znam da dolazim kući. Nerijetko sam znao proći u kasni sat pored službenog stana u Ilici, da bih barem prenoćio u Sisku, iako bih već rano ujutro trebao ići nazad u Zagreb.
Tako je bilo i večeras. Umoran od cijeloga saborskog dana, baš sam hitao prema Sisku, radujući se maloj svečanosti i okupljanju na Šetnici. Osvjetljeni Most, Kupa, Prva ulica, poznate face. Doma sam. Šetnica izgleda dobro. No, ne pašu klupe, malo se plašim i za djecu, jer nema nikakve ograde, a obala je opasno strma, hortikultura nije riješena. Čeka nas još tu puno posla. Razgovaram s projektantima, okupljenim novinarima, izvođačem radova, članovima poglavarstva. Iduće godine idemo dalje: nastavak do budućeg restorana Vidikovac, za što smo osigurali dva milijuna kuna u idućoj godini, zatim uređenje zelenila na završenom dijelu. Istovremeno ćemo u idućoj godini napraviti barem projektnu dokumentaciju, ako ne i započeti rekonstrukciju /izgradnju) šetnice na Mihanovićevoj obali. U 2007. bi trebali sanirati Veliki Kaptol i urediti Jelačićev trg, te Šetalište V.Nazora. . Probat ću se izboriti za nekoliko terasa iznad Kupe. To bi uistinu bio pravi doživljaj: ispijati kavu dok ispod vas protiče Kupa. Trebat će otkopati i pokazati rimske terme na šetnici, te u jednom dijelu osmisliti park spomenika znamenitih siščana. Ima još dosta ideja da se ovaj, najvredniji dio grada učini zanimljivim i lijepim. U kombinaciji sa Prvom ulicom koju vidim zatvorenom za aute, ispunjenom malim restoranima, bistroima, galerijama, finim dućanima i prolazima kroz uređena dvorišta do Druge ulice, to će onda biti prava priča i jedna od najljepših hrvatskih promenada, a Sisak će dobiti svoj pravi urbani i europski štih.

Moćni pojedinci i slabe organizacije, paradigme su starih upravljačkih sustava čiji su rezultati u pravilu bili suboptimalni. Jer slabosti pojedinaca su postajale slabosti organizacija, dok su njihove vrline ostajale privatne i skrivene. Moderno vodstvo, miljama i stoljećima udaljeno od većine naših političkih i gospodarskih elita, upravo suprotno, snagu organizacija crpi iz sabrane kvalitete svakog pojedinca u timu, dodajući svakoj toj snazi dodatnu snagu cijele organizacije. Razmišljam o novim oblicima vodstva intenzivno posljednjih mjeseci, prvenstveno zato jer sam i sam izložen pritisku okoline, ali i sirenskom zovu, da «stvar čvrsto držim u rukama», jer bi to bio navodno znak odlučnosti i snage. U percepciji većine tip vodstva koje ne podnosi u svojoj blizini snažne i autonomne osobnosti, koje je demokratično, koje je otvoreno za učenje, koje je fleksibilno i koje je skrupulozno i osjetljivo na vlastito disponiranje s moći, nije snažno vodstvo. (Ne)sposobnost za timski rad ključno je po mome mišljenju svojstvo (ne)uspješnih organizacija. Ono pretpostavlja pune odgovornosti i pune doprinose svakoga pojedinog igrača u timu. Ali timska se kultura stječe, uči i vježba. Prvi je korak za nju osvješćivanje prednosti timskoga rada. A te svijesti u našim političkim, upravnim ili ekonomskim organizacijama još uvijek nema.
Danas smo na Poglavarstvu izabrali nove pročelnike. Nasuprot većinskom uvjerenju da su svi pročelnici moj izbor, želim jasno reći da tome nije tako. Prije svega jer se izabiralo iz kruga ljudi koji se meni čini preuskim i jer se smatra normalnim da se pri izboru i na ta mjesta prvenstveno trebaju birati ljudi određenih političkih profila, kao da je to najvažniji uvjet. Politička i svjetonazorska bliskost su svakako poželjni, ali ne i odlučujući faktor uspješnosti u složenim poslovima vođenja lokalnih upravnih organizacija. Ovo malo pojašnjenje, ni u kom slučaju ne znači i moje distanciranje od danas izabranih pročelnika. Naprotiv, vjerujem da je riječ o ljudima koji imaju potencijal za timski rad o kojemu sam govorio. Sposobnost članova poglavarstva, pa i mene osobno, da formiramo tim od tih ljudi, bit će ključni prilog stvaranju uspješnog i stručnog vodstva, koje bi u suradničkom okružju mogli puno učiniti na ostvarenju ambicioznog programa kojega smo postavili pred sebe i obećali građanima Siska. Kao vođa tima sve ću učiniti da individualne sposobnosti, znanja, kreativnosti i odgovornosti dobiju prigodu za ostvarenje. Naš će uspjeh biti zajednički, ako zajednički djelujemo na ostvarenju naše misije. Nije lako, ali spreman sam bez lupanja šakom po stolu biti vođa u tom timu. Trebamo, dakako i podršku za to. Uvjeren sam da ćemo ju i zaslužiti.

Eto, dragi posjetitelji ovoga bloga, vijest je konačno objavljena: Cesta ide! Trase su definirane i ovih će dana i natječaj za dionice od V.Gorice do Lekenika, a sredinom ljeta i od V.Gorice do obilaznice. Za nas je značajno, koliko i za Goričane i Zagrepčane dva nova ulaza u Zagreb uz ovaj postojeći to su i produžena Sarajevska ulica na Most mladosti, te produžena Radnička cesta na Domovinski most. Dobra, dobra odluka Vlade! Iako sam već u srijedu nakratko razgovarao s Premijerom, kada smo dogovarali posjet Vlade Sisku i znao sam za ovu najavu početka izgradnje, nisam o tome pisao jer vjerodostojnije je bilo ovako. Naime decidirana najava šefa Vlade je više no obvezujuća. Nema više nikoga, baš nikoga, bez obzira na stranačke preferencije, tko bi razumio ili opravdao bilo kakvu odgodu izgradnje ove prometnice. Tu si vrstu gafa ne bi mogao nitko dozvoliti. Proteklih sam se mjeseci i sam uvjerio da postoji nekolicine, vrlo zainteresiranih i ozbiljnih potencijalnih investitora koji bi po koncesijskom modelu ovu cestu brzo izgradili, te ju produžili do granice s Bosnom i Hercegovinom. Valjda je i nama onda jasno da je riječ o ne preskupom i višestruko isplativom projektu.

U svijesti gotovo 200 000 ljudi ova cesta znači ukrcavanje u vlak budućnosti i perspektive. Iako nevelika i zasada bez nastavka, autocesta Zagreb- Sisak, za tri grada: Veliku Goricu, Sisak i Petrinju, te Turopolje, Pokuplje, sisačku Gornju posavinu i Banovinu, znači istinsko pripojenje matici modernog razvitka, izlazak iz izolacije i demografskog propadanja, modernizaciju, otvaranje razvojnih perspektiva, ubrzano zapošljavanje, jednom riječju opstanak. Na svega 40-tak kilometara sa Zagrebom i cestovnom mrežom Hrvatske i Europe, povezat će se 3 grada čiji ukupni broj stanovnika nadmašuje onaj grada Rijeke npr. i koje povezuje u ovom trenutku jedna od najfrekventnijih prometnica u zemlji.
Stoga je najava Premijera da gradnja ceste doista otpočinje za koji mjesec, među Siščanima dočekana sa vidnim uzbuđenjem. Odobravanje, ali i skepsa da se opet ne pojavi neki važniji prioritet, glavna su tema i to ne samo ovih dana. U mjesecima pred nama, zajedno ćemo pratiti tijek izgradnje i naravno da ćemo joj krenuti ususret, projektom kojega sam obećao: novim mostom preko Odre, te zaobilaznicom Odre, Stupna i Sela. Ta će prometnica biti prometna os nove poslovne zone i uključivanja Stare Drenčine i Jazvenika u zone rezidencijalne stambene izgradnje. Jedan je veliki projekt upravo započeo. Želim vjerovati u to!

Jučer sam nakratko svratio na Šetnicu da vidim kako napreduju radovi, kao što to uostalom često činim od kada je počela izgradnja, i sam nestrpljiv i nezadovoljan brzinom kojom su se odvijali radovi, dijelom zbog kišnog listopada, a dijelom zbog kašnjenja opločnika. Nekoliko brzinskih i spontanih razgovora s građanima koji su se tamo zatekli, još su jednom potvrdili koliko su Siščani zainteresirani za svoj grad i kako ga žele ljepšim i ugodnijim za život. Većina prihvaća i hvali moj svakodnevni dolazak, bez pompe, suradnika, novinara i domaćinsku brigu, jednaku njihovoj ili našoj građanskoj. Netko mi reče da je očigledno da grad ne može napredovati sve dok ljudi koji ga vode ne prihvate istu onu odgovornost za grad kakvu imaju za svoje dvorište i svoju kuću. Grad gradonačelniku mora biti, potvrđuje to praksa uspješnih gradonačelnika velikih i malih gradova, proširena obitelj. Ako ne brine i ne voli, grad se baš kao i obitelj rasipa. Nažalost, veliki broj načelnika, gradonačelnika i članova vijeća i poglavarstava, svom poslu i činjenici da su izabrani pristupa kao izvoru privilegija i prostoru za zadovoljavanje nekog svoga interesa, a ne golemoj obvezi. Njihovi mandati završavaju neuspješno i za građane razočaravajuće.
No, za mene je prava enigma odsustvo interesa onih koji su na najnižoj i građanima najbližoj razini izabrani da predstavljaju interese građana, za dobrobit svoga kvarta, sela ili ulice. Riječ je o ljudima izabranim (da li?) u mjesnim odborima. Gotovo polovina mjesnih odbora (znači i toliko predsjednika) nije poslala niti njamanji papirić sa potrebama za njihove mjesne odbore. Nisu poželjeli asfaltirati ni metar pločnika, niti jednu sijalicu, niti jednu klupu ili koš za smeće, a kamoli sportsku dvoranu ili slično. U Gušću sam zajedno s dvije trećine Poglavarstva i nekoliko članova gradskog vijeća, poželio razgovarati o potrebama tog našeg pitoresknog sela za iduću proračunsku godinu. Dočekala su nas dva člana mjesnog odbora i još tri građana. Omjer je bio nas 3 na jednog domaćeg. Stvarno neravnopravno. Istina od toga smo predsjednika dobili popis potreba mjesnog odbora, ali smo čuli i to da se tamo taj Odbor ne sastaje, a o zborovima građana nema niti riječi. Pa kako onda da ja znam bolje od njih samih što selu doista treba i šta je prioritet?! Iskreno, mislim da su i sami građani digli ruke od mjesne samouprave, da zato i ne izlaze na izbore, jer misle da od toga nema ionako nikakve koristi. A upravo obrnuto, to je prva, ponekad i presudna instanca za rješavanje zajedničkih problema lokalne zajednice. Očigledno nas i tu čeka dosta posla: približavanje građana «vlasti» i «vlasti» građanima je ozbiljan projekt. Kad to popravima idemo na nove izbore za mjesnu samoupravu. I tu nam je potrebno buđenje!

Bilo je ugodno sinoć u «Kristalnoj kocki vedrine» biti gradonačelnik Siska. Održavanje 4. bajramskog koncerta okupilo je više posjetitelja no što ih je dvorana mogla primiti, a atmosfera je bila svečarska, ali i opuštajuće vesela i topla. Ilahije, sevdalinke, ples i pjesma, šarene nošnje, dimije, đerdani, nanule, a poslije, ćevapi, baklave...i opet pjesma. Ozračje nenametljivog ponosa kulturnim naslijeđem, veliki trud i angažman velikog broja naših sugrađana, koji su organizirali ovu svečanost, ali i cjelogodišnji rad bošnjačkih udruga i KUD «Nur», zaslužuju sve pohvale i gotovo su obrazac za dobro organizirani rad jedne zajednice nacionalne manjine.
Ipak me se najviše dojmila snažna lokalpatriotska crta i siščanstvo u temelju, koje pokazuje kako se raznim kulturnim izričajem može potvrditi identitet grada. Sisak mi je nekako sinoć izgledao veći, kozmopolitskiji i još hrvatskiji. Otvorenost za različitost i sposobnost prihvaćanja drugačijega, odlika je velikih ljudi i velikih sredina. Predrasude, isključivost, ksenofobija i netolerancija prate slabe i frustrirane. Zato je i sevdah sinoć bio naš sisački, baš kao što ni Sisak ne bi bio svoj ni sisački bez naših Bošnjaka. Uostalom sinoć smo se sastali susjedi, školske i radne kolege, suborci. «Nur» je svjetlost, a bez nje se ne živi. Još jednom i na ovak način svim našim sugrađanima muslimanske vjeroispovijesti : BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Već me danima na ovom blogu izvjesni Zibel United, ispituje o autocesti Zagreb – Sisak, bas kao da odluku o tome da li će se i kada će se ona početi graditi donosim ja osobno ili Poglavarstvo Siska. Ipak, kako je riječ o jednoj od najvećih enigmi za nas Siščane, a da i mene kao i Z.U. zanima ista stvar, naravno da se neprestano raspitujem, pokušavam nešto i sam učiniti, ali na žalost nemam ništa tvrdo za što bih se uhvatio i jasno svima nama objavio da nema razloga za zabrinutost.No reći ću što znam:
1. O cesti sam razgovarao prošlu subotu Sa ministrima Kalmetom i Šukerom. Odgovor je da «cesta ide, a kad će ne zna se», baš kao ni kada će «Đekna umrijeti» a zna se da hoće.
2. Jučer sam bio na satanku u IGH gdje se također razgovaralo o toj cesti, ali nije bilo nikoga tko bi meritorno rekao u kojoj smo fazi. Znam da se sada razgovara o drugoj varijanti priključenja na Zagrebačku zaobilaznicu, bliže Buzinu, što će reći da niti trasa nije definirana. Čujem da se planiraju dvije zaobilaznice V.Gorice, odnosno dva priključka na zaobilaznicu, taj spomenuti i istočna varijanta na Domovinski most.
3. Čujem i to da se lova prebacuje na most za Pelješac i obilaznicu Splita koja je skuplja od cijele naše ceste.
4. Danas sam razgovarao s predstavnikom velike građevinske tvrtke, koja ima rješenje i s kojom zajednički nastupamo prema Vladi. Što je najvažnije, novac bi u našoj varijanti bio osiguran i ne bi koštao državni proračun.
Ipak, osim spoja za V.Goricu, za sada ništa nije niti izvjesno niti jasno. Izvjesnim mi se čini jedino to da do 2008. od ceste ništa biti neće. Ali ne odustajemo tako lako. U narednih mjesec ili dva, mnogo će toga biti jasnije. A sada je jasno da više nećemo pristajati na obećanja bez pokrića u novcu i rokovima, kao ni u slučaju modernizacije rafinerije. Malo smo umorni od obećanja! Pristojno bi nam bilo reći barem istinu, ma kakva bila.Zar ne?!

Mediji nisu zabilježili, a nije bilo ni drugih komentara, na jednu moju intervenciju na posljednjoj sjednici Poglavarstva, a na koju sam priznajem, ponosan. Naime, iako se radi o sitnici, bilo mi je drago da sam u prigodi učiniti barem mali prilog smanjenju nepotrebne gnjavaže ljudi, kojoj su svakodnevno izloženi od strane naše birokracije, koja ih po inerciji za sve, baš sve, traži vađenje hrpe dokumenata i kojekakvih dokaza: da su živi, da su se rodili, da nisu umrli, da su oženjeni ili da to nisu ili da su to bili, da stanuju, da nisu ubojice i kriminalci, da su siromašni i td.
Predložio sam i usvojeno je da studenti koji se natječu za gradske stipendije, umjesto domovnice plus rodnoga lista (sve ne starije od tri mjeseca) mogu priložiti preslik osobne iskaznice. Ako i nije bog zna što, raduje me da će ti studenti biti pošteđeni dolaska u naše urede, ispunjavanja obrazaca, plaćanja taksi i ponovnog dolaska po dokumente.Ponekad mi se čini da da je kao gotovo normalno stanje stvari, prihvaćena i od građana i od birokracije, ona ponižavajuća scena ljudi koji pognuti nešto šapću činovniku za pultom, kroz onaj prozorčić, očekujući milost. I sve je naopačke. Osjećaj nadmoći kod činovnika a ponižavajući osjećaj kod građanina koji činovnika plaća. Kao da su građani tu zbog činovnika, a ne obrnuto. Ukoliko me ne proguta silna birokracija i birokratska procedura, koje se grozim kao i vi, nastojat ću uz pomoć suvremene informatičke tehnologije, što je moguće prije uspostaviti elektroničku dostavu dokumenata. Započeli smo projekt i vjerujem u njegovu brzu implementaciju.Nadam se interaktivnoj vezi s građanima, iako očekujem mnoštvo otpora. Ali vrijedno je truda!